„Iskreno, uopće se nisam bojao. To je nešto nevjerojatno. Mene strah uvijek prije puta. Ali onda kad dođem tamo i uđem u taj njihov život, ja se bukvalno s tim poistovjetim. Imam neku vrstu nelagode koju ne znam kako bih nazvao. Sve, ali ne strah – što je jako čudno, jer pored tebe svako malo padaju bombe. Sad kad smo bili na prvoj liniji, mina je eksplodirala bukvalno na 20 metara od mene. A ja sam samo uzeo kameru i snimao."

U posljednjih nekoliko mjeseci Rade Radivojša je dva puta bio u Siriji. On je snimatelj već više od 25 godina i mnogo puta do sada bio je u ekstremnim situacijama. Kao snimatelj nizozemskog javnog servisa NOS, prije nekoliko dana vratio se iz regije u kojoj se nalazi posljednje uporište tzv. „Islamske države".

Most na rijeci Tigar

Novinarske ekipe koje žele zabilježiti što se na istoku Sirije dešava stižu najčešće preko Erbila. Do tog kurdskog grada u Iraku postoje redovne zrakoplovne linije zapadnih kompanija. Državljanima zapadnih zemalja viza nije potrebna, a i Radivojša, državljanin Srbije, dobio ju je bez većih problema – na 30 dana, jedan ulazak.

Iz Erbila se dalje ide kolima, do pontonskog mosta na reci Tigar i granice sa Sirijom. „Dovezao nas je vozač, odveo nas u jednu kancelariju i onda, kao i svuda tamo: moraš se sjesti s ljudima, upoznati se s njima, popričati. Ponude te arapskom kavom ili čajem koji se mora popiti. Odeš u jednu kancelariju, tu ti daju neke papire i traže ti putovnicu i press-karticu. Onda odeš u drugu, opet tamo dobiješ neki papir… I poslije toga čekaš prijevoz. Mi smo čekali samo sat vremena. Onda u nekom malom autobusu u kojem ima gomila ljudi, preko pontona prelaziš Tigar. Sve vrijeme te vode, strašno je konfuzno."

Negdje na prvoj bojnoj crti

Od granice do grada Al Kamšilija ima četiri sata vožnje. Grad drže kurdske snage, ali su pojedine četvrti pod kontrolom jedinica Bašara al Asada. „Ima struje, ima i škole, jer viđao sam djecu koja idu u školu. A struje ima sat vremena, pa nema dva sata i tako cijelog dana. Voda, naravno, nije za piće. Ima je, ali i ona s vremena na vrijeme nestane. Mi smo bili smješteni u hotelu u kojem su uvjeti zaista katastrofalni. Ima krevet, ali mi smo samo spavali na podu, u vreći. Naravno, nema grijanja. U ovo doba godine tamo preko dana bude 10-12 stupnjeva, ali čim sunce zađe jako je hladno. Kamišli je veoma blizu pustinje."

Kroz pustinju vodi i put do prve bojne crte, do sela Baguz koje opkoljavaju kurdske Demokratske snage Sirije (SDF). Američki avioni svakodnevno bombardiraju ta tri-četiri kvadratna kilometra, koliko je ostalo od džihadističkog „Kalifata".

„Vozili smo se onim MRAP-om, je l' znaš što je to? Ono vojno vozilo, Mine Resistant Ambush Protected. I ti se voziš šest sati, odu ti bubrezi, udaram glavom gore. I onda te izbacuju negdje na bojišnici. Dolazi kamion sa njih dvadeset, svi imaju kalašnjikove, pucaju oko tebe. Ti ne znaš što se dešava. Tko su ovi? Tko su oni? Kažu ti: Idi gore! Pa se penješ na neku zgradu, gore na vrh. Pa ti kažu: Sad će snajper, pazi, sagni se! Eno ga, onaj tamo na motoru, možda će ovamo! Siđi dole! Idi gore! Odjednom mina – bum! Pored tebe eksplodira na 20 metara. Totalno si u nečemu što je polusan, polurealnost."

Francuskinja iz „Kalifata"

Radivojša i njegov kolega, nizozemski novinar Marcel van der Stean, planirali su posjetiti kampove u kojima su smještene porodice poginulih boraca IS koje su izbjegle iz ostataka „Kalifata". Nisu uspeli. Kampovi su zatvoreni za posjete novinara nakon saopćenja UN o katastrofalnim uvjetima u kojima žene i djeca tamo žive. Ali zato su zabilježili priče žena boraca IS nakon što su napustile područje koje kontroliraju džihadisti.

„Oni idu pješke kilometrima kroz pustinju. To su većinom žene i djeca, muškarci su većinom poginuli u bombardiranju. Našli smo jednu Francuskinju koja je prije nekoliko godina otišla u Siriju. Živjela je prethodno u Raki, pa u Idlibu. Naravno, pokrivena je skroz. Ima troje djece. Kaže da nisu imali što za jesti. I neke druge žene su nam rekle da su posljednjih nekoliko dana jeli samo hranu za životinje."

„Toj Francuskinji je bilo jako žao što je napustila 'Kalifat'. I ona nama kaže da bi voljela živjeti u tako nekoj zemlji, s njenom braćom i sestrama iz 'Kalifata', kao Amiši. Usporedila je to sa Amišima! Rekli smo joj: Ali Amiši su mirno društvo, oni nikoga ne diraju, nikoga nisu ubili. Pa da, kaže, i sa naše strane su braća i sestre umirali. Pa mu to dođe na isto? Mislim, nevjerojatno."

„Nevjerojatno" i „neopisivo". To su dvije riječi koje Rade Radivojša vrlo često koristi kada priča o Siriji. I na kraju ipak priznaje da postoji nešto od čega ga je bilo strah i više nego od metka: „Najviše sam se bojao otmice." Do toga na sreću nije došlo, i on se sretno vratio u Srbiju. A potom je otišao na skijanje u Sloveniju.