Političari i ekonomisti se već desetljećima bave predodžbom o tome da Kina jednoga dana pretekne SAD i postane najveća nacionalna ekonomija na Zemlji.

Što bi se dogodilo, pitali su se oni, u slučaju da SAD, kao jednu od najdinamičnijih i najproduktivnijih nacionalnih privreda, pretekne jedan autoritarni režim koji raspolaže s oko tri četvrtine milijarde radnika?

A te prognoze o tome kada bi se moglo doista dogoditi da Kina postane broj 1, sve su češće od vremena financijske krize, koja je godinama nakon toga utjecala na usporavanje rasta u Sjedinjenim Državama i u Europi.

Prije financijske krize je kineski BDP godinama rastao stopama koje su se mjerile dvoznamenkastim brojkama. A čak i u prvih deset godina nakon te krize, kinesko gospodarstvo je raslo godišnjom stopom između šest i devet posto. A onda je došla korona.

Utjecaj pandemije

„Zaključavanja“ (lockdowni) tijekom pandemije koronavirusa su devastirala privredu i trgovinu. Ali to nije bilo sve. Uza sve probleme vezane za pandemiju, Kina se morala suočiti i s posljedicama sloma na tržištu nekretnina.

Kineski sektor nekretnina je na vrhuncu moći bio zaslužan za oko trećine kineskog BDP-a. Nakon uvođenja restriktivnijih pravila po pitanju zaduživanja građevinskih firmi, mnoga su poduzeća od 2020. bankrotirala. Po nekim procjenama oko 20 milijuna kuća i stanova ili nije završeno na vrijeme ili uopće nisu bili izgrađeni – a one nekretnine koje su bile završene nisu bile prodane.

Otprilike u isto vrijeme na kineski rast BDP-a se štetno odrazilo pogoršanje trgovinskih odnosa sa Zapadom. 

SAD, zemlja koja je dugo podržavala uspon Kine, od konca prošlog desetljeća je promijenila strategiju i počela se suprotstavljati kineskim ekonomskim – i vojnim ambicijama.

Je li vrhunac dosegnut?

Kineska gospodarska situacija se sve u svemu toliko snažno promijenila, da se prije otprilike godinu dana pojavio jedan novi pojam: Peak China (u slobodnom prijevodu: kineski vrhunac).

Iza tog pojma se krije sljedeća teorija: Kina je već dosegla svoj privredni vrhunac, možda ga je čak i prešla, što znači da Kina (zasad) neće preteći SAD.

Kina, kako se argumentiralo, jednostavno ima previše strukturnih problema, veliku stopu zaduženja tvrtki i potrošača, stopu produktivnost koja opada, sve manju potrošnju i – sve stariju populaciju.

Uza sve to ne smije se zaboraviti ni tenzije s Tajvanom, odnosno napore Zapada da pronađe alternative Kini kao trgovinskom partneru i proizvodnoj lokaciji.

Wang Wen s Chongyang instituta za financije na Renmin sveučilištu u Pekingu smatra da je Peak China samo jedan „mit“. U razgovoru za DW on podsjeća da je Kina već 2021. dosegla skoro 80 % američkog BDP-a. Sve dok Peking uspije očuvati „unutarnju stabilnost i vanjski mir“, kineska privreda će uskoro preteći SAD, kaže Wang.

Osim toga, kako dodaje, i dalje milijuni Kineza žele napustiti ruralne predjele i preseliti u gradove, gdje su primanja veća, ali i kvaliteta života.

Kineska stopa urbanizacije, dakle udio populacije koji živi u gradovima, trenutno iznosi samo 65%, napominje Wang. „Ako u budućnosti pođemo od pretpostavke da ta stopa iznosi 80 posto, to bi značilo da će se dodatnih 200 do 300 milijuna ljudi preseliti u gradove, i to će rezultirati ogromnim porastom realne privrede.“

A gdje je produktivnost?

Neki drugi ekonomisti smatraju da su se problemi, koji su na koncu i rezultirali teorijom Peak China, zapravo gomilali već godinama.

„U ranim 2000-tim kineska je privreda brzo rasla, zato što je stopa produktivnosti bila visoka“, kaže Loren Brandt, profesor ekonomije na Sveučilištu u Torontu.

„Nakon financijske krize je rast stope produktivnosti jednostavno nestao. On sada iznosi možda četvrtinu onoga koliko je iznosio prije 2008. godine“, kaže Brandt za DW.

Promatrači situacije u Kini su se zapravo nadali sveobuhvatnom konjunkturnom paketu, koji bi Komunistička partije mogla zaključiti na jednom važnom zasjedanju koje se održava ovih dana (15.-18. 7. 2024.)

U međuvremenu oni ipak očekuju samo impulse za neke probrane sektore, na primjer high tech ili tehnologiju iz sektora zaštite okoliša, a osim toga i potporu umirovljenicima i privatnom sektoru.

Ukupna stopa zaduženja (vlade, poduzeća i kineskih kućanstava) u međuvremenu je narasla na oko 300% BDP-a. Veliki dio tog duga otpada na kinesku lokalnu zajednicu, odnosno kineske pokrajine.

Inozemne direktne investicije su 12. mjesec zaredom opale, samo u prvih pet mjeseci ove godine za 28,4 %. 

A dok Peking puno novca ulaže u proizvodnju novih tehnologija, neki trgovinski partneri na Zapadu sve više ograničavaju uvoz iz Kine.

„Kinesko gospodarstvo je enormno investiralo u istraživanje i razvoj, u ljude i prvoklasnu infrastrukturu. Ali te investicije se ne koristi na način koji bio dao doprinos održivom gospodarskom razvoju“, smatra Brandt.

Posljedice Xijevog predsjedanja

Predsjednik Xi Jinping je kinesko gospodarstvo jače centralizirao, država dominira u mnogim industrijskim granama. Kinesko državno vodstvo bi htjelo da novi val rasta počiva na domaćoj potrošnji – kako bi se Kinu učinilo neovisnijom o potražnji izvana. 

Ali kineska kućanstva su suzdržana po pitanju konzuma. Jedan od razloga je i porast troškova za zdravlje, obrazovanje i mirovinsko osiguranje. Imovina kineskih kućanstava je zbog posljedica sloma na tržištu nekretnina danas manja za oko 30% u odnosu na vrijeme prije toga kraha, napominje Brandt.

Gospodarsko otvaranje Kine nakon 1978. karakterizirala je pak decentralizacija, podsjeća stručnjak za Kinu. I dodaje kako su dva-tri desetljeća lokalne vlasti imale puno manevarskog prostora za donošenje odluka. „Kina je enormno profitirala od te autonomije, od slobode i poticaja, od enormne dinamike privatnog sektora“, kaže Brandt.

Prije 15-ak godina udio privatnog sektora u kineskoj nacionalnoj privredi je iznosio skoro dvije trećine, a u prvoj polovici 2023. on je iznosio samo 40 %. S vremenom je znatno narastao državni i poludržavni sektor.

Je li Kina novi Japan?

Postoji velika bojazan da bi kineska privreda zbog svih tih faktora mogla krenuti putem kojim je otišao Japan. Nakon Drugog svjetskog rata je Japan doživio „ekonomsko čudo“, a to čudo je značilo da je Japan desetljećima bilježio visoku stopu rasta, što je na koncu rezultiralo ogromnim mjehurom na tržištu vrijednosnih papira i nekretnina.

Na vrhuncu rasta, u kasnim 80-im godinama prošlog stoljeća, neki su ekonomisti čak predviđali da će Japan uskoro preteći SAD i postati najveća nacionalna ekonomija svijeta. Ali mjehur je pukao 1992. Privreda se našla u turbulencijama. I od tada Japan nije uspio nadoknaditi višedesetljetni „zaostatak“ po pitanju rasta privrede.

Stručnjaci za kinesku ekonomiju napominju da je kineska industrijska proizvodnja već danas veća od one u SAD-u. Odnosno da je kineski gospodarski rast u prošloj godini (5,2 %) bio više nego dva puta veći nego rast BDP-a u SAD-u. Oni također kažu da je kineska privreda već 2016. pretekla američku – barem kada se u obzir uzme BDP i paritet kupovne moći (PPP - Purchasing Power Parity).

„U proteklih 45 godina je razvoj Kine bio konfrontiran s brojnim ekonomskim problemima“, smatra financijski stručnjak Wang. „U usporedbi s depresijom od prije 30 godina, visokim zaduženjem od prije 20 godina ili krahom tržišta nekretnina prije deset godina, aktualni problemi ipak nisu tako ozbiljni.“

Ovaj tekst je adaptiran s engleskog jezika.