Dvije polomljene topole pored mosta preko Velike Morave u Varvarinu govore više od spomenika. Tu su da podsjete na 30. svibnja 1999. godine, najcrnji dan u povijesti ovog mjestašca. U blizini mosta, koji je tog dana srušen pa ponovo izgrađen, nalaze se centri lokalnog života: tržnica, crkva Svete Bogorodice i restoran sportskog centra u kojem čeka četvoro Varvarinaca spremnih da još jednom ispričaju kako su ostali bez svojih najbližih ili su i sami bili ozlijeđeni.

Tržni dan

“Bila je nedjelja, sunčano bez ijednog oblačka”, sjeća se Zoran Milenković, predsjednik općine. Ovaj lokalni političar krupnog stasa jedva čujno izgovara riječi kojima se prisjeća. „Zbog tržnog dana i gradske slave Sveta trojica bilo je mnogo ljudi u Varvarinu. Tog jutra sirene su oglasile zračnu opasnost, ali poslije više od dva mjeseca bombardiranja svi su oguglali na let aviona“, kaže Zoran. „Vladala je opuštena atmosfera i nitko nije očekivao da se tako nešto može dogoditi usred dana.“ A ipak se dogodilo i promijenilo život ovog čovjeka i njegovih sugrađana.

Nešto iza podneva dva su projektila razorila dio mosta između nosača i gradske strane, dok je drugi kraj skliznuo na uzvišeni dio obale i stajao u Moravi. Troje mrtvih, petoro teže ozlijeđenih. Jedan mladić je zajedno sa svojom majkom prelazio automobilom, Zastavom 101, most iz smjera grada. Automobil se od detonacije srušio u rijeku, a njihovi tijela su mogla biti izvađena tek poslije nekoliko dana. „Moja kćerka Sanja (15) i njezine dvije prijateljice krenule su kući pješice. Napad ih je zatekao na pješačkoj stazi mosta, otprilike na srednjem dijelu koji se srušio u Moravu“, objašnjava Zoran Milenković. „Sve tri su u napadu teže ozlijeđene, ali Sanja jedina nije preživjela“, govori Milenković.

U trenutku kada su prve bombe pogodile most, Predrag Milošević (43) bio je u crkvi, koja je samo 120 metara dalje. „Od detonacije se crkva zatresla iz temelja, polomljeni su prozori, s krova su padali crjepovi… Zaustavio sam dvije žene sa malom djecom na vratima, koje su iz straha htjele da izići van. Kad se smirilo, izašli smo u dvorište crkve“, prisjeća se Predrag. „Ljudi su panično zvali upomoć, čula se vika: Ima mrtvih, ranjenih. Znali smo da su gađali most.“

Bježite, evo ih ponovno

Poslije prvih detonacija ljudi su krenuli ka rijeci da vide što se dogodilo. „S obzirom na to da je most već bio srušen, mislili smo da se avioni neće više vraćati i htjeli smo pomoći ozlijeđenima“, dodaje Predrag. Među onima koji su pritekli u pomoć bio je i Miroslav Dakić (54). „ Prišao sam desnoj strani mosta, gdje je bila pješačka staza. Ozlijeđeni su zapomagali i spustio sam se niz obalu do rijeke. Ubrzo potom čuo sam povike: ‚Bježite, evo ih ponovno’, objašnjava Dakić. „Sjećam se samo da me je detonacija odbacila desetak metara, do topola.“

I u drugom naletu bombardera, samo pet minuta kasnije, na već srušen most pala su dva projektila. Tada je poginulo još sedmoro ljudi, dok je teže ozlijeđeno 12 osoba. Verici Ćirić stradao je otac Milivoje, svećenik, koji je nakon prvih detonacija krenuo s ostalim mještanima kako bi pomogao ranjenima. „Poslije liturgije i litije otišla sam kući. Kada sam čula eksplozije krenula sam ka mostu, ali mi ljudi nisu dali da priđem. Kasnije sam srela majku, ali oca nisam mogla pronaći“, priča kroz suze Verica. „Pronašla sam ga u kapeli.“

Poslije drugog napada, duže vrijeme nitko više nije smio prići mostu, jer su se svi plašili novog napada. Predrag Milošević i Miroslav Dakić bili su među teže ozlijeđenima. Predragu su geleri raznijeli kuk, ozlijedili dio noge i kičmu. Te gelere osjeća i danas, poslije godina terapije. Oslanja se na štap. Čuje zujanje u ušima jer su oba slušna živca oštećena. Miroslava su geleri pogodili u desnu ruku i nogu, koja je sada kraća šest centimetara. 60-postotni je invalid.

Sugovornici DW-a vjeruju da je tog 30. svibnja NATO imao cilj srušiti most u Varvarinu, ali uz što više žrtava. „Tijekom bombardiranja Jugoslavije strateški ciljevi gađani su uglavnom noću, kako onda objasniti to što nam se dogodilo na sam tržni dan, na crkveni praznik“, pitaju se oni. Samo deset dana od bombardiranja mosta na Velikoj Moravi, potpisan je Kumanovski sporazum, čime je okončano ono što se na raznim mjestima naziva raznim imenima: misija, agresija, intervencija. Varvarinci su se pokušali vratiti normalnom životu.

"Istina o agresiji na Srbiju"

Na inicijativu jedne antiratne organizacije iz Berlina, obitelji stradalih i oni koji su preživjeli napad u Varvarinu, tužili su 2001. godine Njemačku za ratni zločin. „Ta organizacija nam je pomogla financijski i pravno da se sastavi i podnese tužba protiv Njemačke, kao jedne od članica NATO pakta, koja je sudjelovala u ratnim događanjima na Jugoslaviju. Kao grupa građana nismo mogli tužiti Njemačku za bombardiranje, nego smo tražili nadoknadu štete“, kaže Zoran Milenković. „Tražena suma bila je osam milijuna maraka“, dodaje Predrag.

Sudski proces se vodio više od desetljeća. Na kraju, Njemački ustavni sud je prošle godine odbacio tužbu kao neosnovanu, jer je uvažen stav Njemačke vlade da je intervencija NATO-a bila u skladu sa Ženevskom konvencijom. Njemačka vlada je ukazala i da međunarodno pravo ne dopušta pojedinačnim žrtvama traženje odštete od sudionika u vojnom sukobu, nego je poravnavanje eventualne ratne štete moguće samo između država. „Jasno je bilo da neće priznati zločin, jer bi isplatom te štete priznali krivnju. S obzirom na to da su cijeli tijek suđenja pratili i mediji, bilo mi je važno da se u svijetu čuje istina o agresiji na Srbiju“, priča Zoran. Predragu novac, kako kaže, ne bi značilo ništa. „Ne postoji cijena za to što Miroslav i ja vučemo posljednjih 15 godina. Ne treba mi ništa, osim zdravlja.“

Most u Varvarinu obnovljen je 10. studenog 1999. godine. Istog dana, u neposrednoj blizini, otkriveno je i spomen obilježje s imenima žrtava bombardiranja. Najmlađa među njima bila je Sanja Milenković, učenica Matematičke gimnazije u Beogradu. U središnjem dijelu spomenika nalazi se globus i šestar, čija je igla zabodena na teritoriji Srbije. Varvarinci će 30. svibnja ove godine ponovno u crkvu, ali za razliku od prije 15 godina kada su slavili gradsku slavu, sada će zapaliti svijeće za duše stradalih.