Stanovnici Piranskog zaljeva za sebe kažu da su strpljivi i miroljubivi. Plaše se ipak da bi višemjesečna svađa oko granice na moru mogla probuditi i zle duhove prošlosti, te apeliraju na političare da problem riješe „bilo kako - samo što prije“.

"Meni je logično pola-pola"

Zabrinutost hrvatskih ribara lako je objasniti, kaže Moreno Ošić, ribar iz Savudrije, prvog mjesta sa hrvatske strane granice u Piranskom zaljevu. Pogledajte samo onog rekreativca, kaže Moreno i pokazuje na ribara sa štapom u ruci, koji sjedeći na molu baca udicu u more u pravcu Slovenije. Ako bi se prihvatio slovenski prijedlog za podjelu Piranskog zaljeva, on bi sada sjedio u Hrvatskoj, a njegov mamac plutao bi, manje-više, u slovenskom moru. I sad recite, ima li tu ikakve logike, pita se Moreno Ošić: „„Meni bi bilo logično pola-pola. Svi do sada su podijelili pola-pola, ne vidim razloga zašto bi bilo drugačije. A čujte, vidim razlog, da dobiju više mora, jedino to.“

Kvalitetnija riba

Moreno Ošić treća je generacija ribara u svojoj obitelji i bojii se da bi sada, poput panonskog mornara u popularnoj Balaševićevoj pjesmi, šali se, mogao imati „izuzetan peh“. Pomicanje morske granice ka hrvatskoj obali za njega bi značilo da bi u hrvatski ribolovni pojas mogao isploviti tek znatno južnije, u Umagu, što bi značilo dodatne troškove. „Pa umjesto da mrežu bacimo nakon pet minuta, morali bi voziti pola sata“, objašnjava Moreno, „pola sata tamo, pola sata ovamo i to je odmah trošak više. Benzin, vrijeme; u godinu dana to se odmah vidi. Osim toga, tu imate kvalitetniju ribu koje dole niže nema!“ Moreno Ošić na kraju kaže kako bi ipak bilo najvažnije da se spor završi što prije i bilo kako; ovo što se sada događa, dodaje, stvara samo mržnju medju ljudima.

Zli duhovi prošlosti

Sličnog su mišljenja i Robert i Madalena de Andrea Ladišić. Odnosi u njihovoj hrvatsko-slovenskoj bračnoj zajednici već su dugi niz godina primjer tolerancije i mirnog suživota, šale se, što se za odnose izmedju lokalnog stanovništva sve do nedavno baš i nije moglo reći. Spor oko granice, plaše se Madalena i Robert, mogao bi probuditi zle duhove prošlosti.

„Prije je bilo tako da kad čujes da je Slovenac, odmah to nije čovjek nego je Slovenac. Kao što je na žalost bilo i sa Srbima. Sad više nije tako, sad je to čovjek, pa nema veze što je Slovenac, prvo je čovjek, pa sve ostalo. Taj spor je samo jedan dio cijele te priče, to je samo „pika na i“. Glupo je, smiješno, to je očito stvar politike, jer mislim da mi koji ovdje živimo želimo mir.“

Političke igre

Prvi vinograd i prva barka sa slovenske strane granice pripadaju Mirku Blažu. On kaže kako brige hrvatskih ribara zapravo ne razumije. „Ovdje ribe nema“, kaže Mirko „riba je dole u Dalmaciji ili na otvorenom moru. Ovdje do pet milja od obale ribe nema.“ Njegov susjed Marko Škrabec, poduzetnik koji uživa u nedjeljnom suncu i koji u Hrvatskoj ima dosta „jako važnih poslovnih partnera“, smatra kako rješenjem moraju biti zadovoljene obje strane i da bi bilo najvažnije da se spor riješi što prije.

„Slušajte, meni su najvažniji poslovni partneri Hrvati, ja i inače volim Hrvatsku, i svaki dan kad se čujem s mojim partnerima moramo reći koju i o ovom sporu. 'Vi Janezi ćete nama, mi ćemo vama, malo morgen i tako dalje'. U redu, mi jesmo i ostajemo prijatelji, ali opet, mislim da to nije dobro i da što prije trebamo prevazići te političke igre“, kaže Marko Škrabec.

"Škrti Slovenci"

Nesto kasnije on će svratiti i do obliznjeg restorana „Ribič“, gdje se putnici-najmernici dočekuju s čašom domaćeg vina i gdje obavezno moraju kušati paštu sa domaćim račićima. „Za Janeze pričaju da su škrti“, šali se konobar Ivan, „a recite mi, zar ovo nije doček kao da smo kod vas u Bosni“. „A čujte, te probleme radi politika“, kaže Ivan, „oni moraju nešto raditi, moraju imati neki problem i neku kavgu inače nemaju šta raditi, inače ne mogu biti političari. I onda imate i određen broj ljudi koji idu za njima i koji se time kao hrabre, hvale, uzdižu i što ti ja znam što još sve ne. Za nas su takvi ljudi budale!“

Autor: Emir Numanović, Savudrija/Piran

Odg. urednica: Snježana Kobešćak