Istočna Njemačka, Dresden, 1982. Sakupljač umjetnina Helmuth Meissner dobio je jedno pismo od državne financijske uprave. U njemu se traži isplata poreznog duga u milijunskom iznosu. Slučajno ili ne, iznos duga otprilike odgovara vrijednosti kolekcije umjetnina u posjedu ovog državljanina Njemačke Demokratske Republike (DDR). Nekoliko dana nakon toga, na Meissnerova vrata zvone pripadnici zloglasne tajne policije Stasi i po državnom nalogu plijene Meissnerovu zbirku koja sadrži djela staronizozemskih majstora, antiknog pokućstva i prije svega skupocjenog porculana iz obližnjeg Meissena. Uvijek u kroničnoj nestašici deviza, DDR je Meissnerovu zbirku prodao na zapadnom tržištu, uglavnom preko švicarskih posrednika. Meissner je završio u psihijatrijskoj klinici.

Preko 200 „hladnih konfiskacija“

Messnerova sudbina nije usamljena. DDR je prema sakupljačima umjetnina postupao otprilike onako kako su i nacističke vlasti postupale prema kolekcionarima židovskog porijekla. Povijest se jednim dijelom ponovila samo su uloge počinitelja i žrtava bile drugačije raspoređene. I vlasti DDR-a su uvijek imale službeno objašnjenje za svoju državnu pljačku. Ponekad je pljenidba izvršena uz objašnjenje da vlasnik namjerava zajedno s kolekcijom pobjeći na Zapad, klasnom neprijatelju. A ponekad i pod krinkom navodnog poreznog duga. Na taj način država, na čijem je čelu u to vrijeme stajao Erich Honecker, utržila je u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća oko 30 milijuna tadašnjih (zapadnih) maraka godišnje. „U četrdesetgodišnjoj povijesti DDR-a zabilježeno je preko 200 slučajeva tzv. ‚hladne konfiskacije‘“, objašnjava berlinski odvjetnik Ulf Bischof koji se dosad kao jedini stručnjak znanstveno pozabavio problematikom državne pljenidbe umjetnina u Istočnoj Njemačkoj. On ujedno pravno zastupa i neke od nasljednika nesretnih vlasnika umjetnina u DDR-u koji se nadaju da će barem dio umjetnina ponovno doći u obiteljski posjed.

Izgledi na povrat mali

No izgledi da će kasna pravda biti zadovoljena su male. Umjetničkim djelima se u međuvremenu zameo svaki trag a kada i dođu na svjetlo dana, koji put sasvim slučajno poput slučaja Gurlitt, zakon je na strani sadašnjih vlasnika koji su do djela uglavnom došli legalnim putem. Kolekcije su preko posrednika dolazile do poznatih aukcijskih kuća u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Švicarskoj, gdje su, potpuno legalno, prelazile u ruke novih vlasnika. Za porijeklo umjetnina očito nitko nije htio točno znati. „Zapravo se svima pitanje trebalo nametnuti samo od sebe no očito nitko nije postavljao pitanja jer je odgovor svima bio poznat“, pretpostavlja odvjetnik Bishof. Jedan od klijenata berlinskog odvjetnika je i sin Helmutha Meissnera koji se već godinama usredotočio na povrat jednog djela iz očeve zbirke, mrtve prirode „Četiri kestena“ nizozemskog baroknog majstora Adriaena Coortea. Ovo djelo je preko Nizozemske i Švicarske dospjelo u ruke jednog kolekcionara iz New Yorka. On odbija povrat umjetnine uz obrazloženja da ju je potpuno legalno 1989. kupio od jedne ciriške galerije.

Prednost krađama iz vremena nacista

Sudbina ovog djela tipična je i za mnoge druge umjetnine iz privatnih zbirki građana DDR-a. Ova, još jedna u nizu, mračna epizoda iz novije njemačke povijesti, mora biti rasvijetljena, slažu se i stručnjaci poput Isabele Pfeiffer-Poensgen, glavne tajnice Kulturne zaklade njemačkih saveznih pokrajina. „Ne smijemo ponavljati greške“, kaže Pfeiffer-Poensgen i dodaje: „Prilika još nije propuštena jer su mnogi svjedoci još živi a i mnogi spisi su još netaknuti“. Nasljednici, poput Meissnerovog sina, su već polučili neke uspjehe, neke umjetnine koje su se nalazile u javnim zbirkama su već vraćene. No trenutno se potraga u javnim zbirkama usredotočuje isključivo na umjetnine koje su vlasnicima oduzete tijekom nacističkog režima. I sredstva za tu svrhu su nakon slučaja Gurlitt povećana. No ni opljačkane umjetnine DDR-a nisu u potpunosti gurnute u drugi plan. Jedan dio sredstava za istraživanje arhiva i zbirki je osiguran i za ovo razdoblje. Kulturna zaklada njemačkih saveznih pokrajina, državne institucije kojoj je osim promicanja umjetnosti, jedna od zadaća i istraživanje porijekla umjetnina, namjerava još do kraja ljeta sastaviti popis slučajeva „hladne konfiskacije“ za vrijeme DDR-a. Sredstva su tu no jedan od najvećih problema je stručne prirode: u cijeloj Njemačkoj trenutno djeluje samo jedan stručnjak koji se bavi pitanjem državne pljačke privatnih zbirki u DDR-u.