U ranim jutarnjim satima 28. lipnja 1969., točnije 1 sat i 20 minuta, policija je upala u klub Stonewall Inn u ulici Christopher Street u njujorškoj četvrti Greenwich Village. U to vrijeme, kada se homoseksualnost smatrala mentalnim poremećajem, ofucani klub u kojem su se nekada okupljali mafijaši, bio je stjecište često ne-bijelih homoseksualaca, lezbijki i transseksualaca. Iako su gosti bili navikli na rutinsko policijsko šikaniranje, dogodilo se nešto neobično: počeli su se braniti.

Taj sukob je doveo do višednevnih nemira između gej-zajednice i policije koji su trajali do 3. srpnja i ušao je u povijest kao glavni katalizator modernog pokreta homoseksualaca i lezbijki u SAD-u. U nekoliko mjeseci aktivisti u New Yorku, a kasnije i širom zemlje, osnovali su organizacije koje su se borile za „oslobođenje homoseksualaca". Na prvu godišnjicu ustanka u New Yorku je održana prva gej-parada, a taj dan je prozvan "Christopher Street Liberation Day".

Novo, radikalno samopouzdanje - od Finske do Japana

U stvari, homoseksualci su se bili organizirali i prije ustanka - u „homofilnim skupinama" koje su željele postići „nešto kao priznanje za specifičan homoseksualni način života u većinski heteroseksualnom društvu", kaže Carina Klugbauer iz Muzeja homoseksualaca u Berlinu.

Ali ono što se dogodilo poslije Stonewalla bilo je radikalnije - „u smislu da se to priznanje više nije tražilo. Iz svega se izrodio neki ponos. Na primjer coming-out, (javno očitovanje vlastite homoseksualnosti, op. ur.) kao jedan od važnih ili sada normalnih trenutaka u životu LGBTIQ-osobe (lezbijke, homoseksualne, biseksualne, transseksualne, interseksualne i queer-osobe) je post-Stonewall-trenutak", kaže Klugbauer.

Uskoro se borba vodila i daleko izvan SAD-a. Prvih godina nakon ustanaka u ulici Christopher Street, političke skupine i organizacije homoseksualaca pojavile su se u Velikoj Britaniji, Finskoj, Islandu i Njemačkoj, ali i u Izraelu, Australiji i Japanu. Pritom događaji u New Yorku nisu uvijek igrali neku ulogu. „Mislim da su to uglavnom paralelni pokreti. Barem za Njemačku se može dokazati da se 1969. i početkom sedamdesetih godina nije mnogo znalo o sukobima u Stonewallu", kaže Klugbauer.

Oslobodilački pokreti su se pojavili u sličnom političkom kontekstu, ali su bili izazvani različitim događajima. „To u Stonewallu je bio pokušaj obrane od policijskog nasilja. U Njemačkoj se ode u kino i potom organizira skupina za emancipaciju homoseksualaca", objašnjava Klugbauer. O čemu se radi? Stonewall-trenutak u Zapadnoj Njemačkoj je bila svjetska premijera filma Rosa von Praunheima pod naslovom „Nije perverzan homoseksualac, već situacija u kojoj on živi". Bilo je to na Berlinalu 3. srpnja 1971. godine.

Dvije godine ranije liberaliziran je takozvani gej-paragraf, članak 175 njemačkoga kaznenog zakona koji je kriminalizirao seksualne odnose između muškaraca. Praunheimov film, koji se bavio homoseksualnim životom u subkulturi i pogođene pozvao da se otvoreno bore za svoja prava, izazvao je senzaciju.

Nošen studentskim pokretom

Poslije premijere toga filma, lezbijke i gejevi osnivaju političke akcijske skupine širom Njemačke. Elmar Kraushaar je bio uključen u jednu od njih. „Plovili smo nošeni valom studentskog pokreta", prisjeća se danas ovaj novinar.

Isprva su to bile apstraktne rasprave o „mjestu homoseksualaca u svjetskoj revoluciji", sve dok se nije uvidjelo da je to u sukobu s realnim životom koji je većina vodila - krijući svoju homoseksulanost. Potom slijedi: bavljenje sudbinom homoseksualaca tijekom nacionalsocijalizma, osnivanje gej-kolektiva, kafića, pubova, izdavačkih kuća i knjižara.

Cristina Perincioli, redateljica i autorica rođena u Bernu, bila je aktivna u lezbijskom pokretu u Berlinu početkom 70-ih. „Mi smo drugačiji, želimo da nas diskriminiraju, ne želimo biti voljeni, ne želimo brak, obitelj smatramo strašnom. To su bili naši slogani", kaže ova danas 72-godišnjakinja.

Javno pokazano samopouzdanje, do tada neviđeno, samo je jedna od paralela s američkim pokretom. Prema Carini Klugbauer intenzivna razmjena između homoseksualaca u obje zemlje dogodila se tek krajem sedamdesetih godina, kada su u Njemačkoj organizirane prve Parade ponosa.

„Pozivanje na Stonewall je počelo tek kad smo vidjeli mase na ulici u Americi", kaže Elmar Kraushaar. „Odjednom je otkriven taj datum, ali se nije znalo više od onoga što se moglo pročitati u novinama u Njemačkoj: da je to prvi put da se homoseksualci masovno suprotstavljaju policiji."

„Sve poslije toga su bile sitnice"

Kraushaar i Perincioli su bili svjedoci svih koraka velikog napretka njemačkog pokreta od 1972. godine: prve gej-demonstracije i to baš u pobožnom, konzervativnom Münsteru; brisanje takozvanog gej-paragrafa 1994; uvođenje braka za sve 2017.

Ipak, Perincioli smatra da baš početak emancipacije ima najveću težinu - to vrijeme „kada su žene i muškarci izašli iz skrovišta i usudili se na coming out u svom selu ili gradu". „Nevjerojatno je važno da li netko može javno živjeti svoj identitet ili se pretvarati da je netko drugi. To zaista pogađa milijune", kaže ova feministica i dodaje: „Sve poslije toga su bile sitnice."

A danas? „Pitanja i borbe unutar pokreta su diverzificirane", kaže Carina Klugbauer. „Sada ima više inicijativa koje se, na primjer, bave rasizmom unutar pokreta, a postoji i mnogo više transaktivizma nego prije 20 godina. Pored građanskog angažiranja, postoje i queer-feminističke skupine koje nastoje, primjerice, dovesti u pitanje "podjelu na spolove i uloge po spolovima".

Diskriminacija se nastavlja - čak i u Europi

Na nekim drugim mjestima borba ostaje egzistencijalnija - usprkos nedavnim uspješnim pričama kao što je dekriminalizacija homoseksualnosti u Bocvani i uvođenjTaiwane istospolnih brakova na Tajvanu. Trenutno je homoseksualnost kažnjiva u 70 zemalja, od kojih je većina u Africi.

Ali, i u Europi ima razloga za zabrinutost. Nevladina organizacija ILGA-Europe govori o „sve nesigurnijem i neodrživijem okruženju za LGBTIQ organizacije i aktiviste u sve većem broju zemalja". Uočljivo je nazadovanje u smislu zakona i smjernica koje štite ravnopravnost LGBTIQ osoba, kao na primjer u Srbiji, Mađarskoj i Turskoj.

Nedavno su na naslovnicama bili homofobični napadi u Velikoj Britaniji i Austriji. U Njemačkoj se godinama povećava broj kriminalnih djela protiv LGBTIQ osoba. „Ako pažljivije slušamo ono što kažu političari i predstavnici crkve, shvaćamo da se ispod mirne površine još uvijek nešto kuha", upozorava Kraushaar. Osobito kada je u pitanju retorika desničarskih populista, ne možemo se „pretvarati da se sada možemo odmoriti".

I mnogi se ne odmaraju. To pokazuju Parade ponosa u Kölnu, Berlinu i bezbrojnim drugim gradovima širom svijeta. Više od tri milijuna posjetitelja se očekuje na proslavama koje se cijelog lipnja održavaju u New Yorku - 50 godina od Stonewalla.

A u srpnju, kada na ulicama Berlina i Kölna budu krenule najveće Parade ponosa u Njemačkoj, zastavice duginih boja, masa ljudi u povorci u veselim kostimima još više će podsjećati na ljetnu noć u New Yorku prije 50 godina.