Jedan detalj iz zapisnika tajne policije DDR-a iz 1962. pruža mali uvid u ono što su neki građani Istočne Njemačke mislili o svojoj državi i njezinom vodstvu u Istočnom Berlinu. Policajci su u jednoj školi u malom mjestu Gnoien u blizini Rostocka pronašli model ljudskog kostura na kojem je umjesto lubanje bio pričvršćen portret tadašnjeg predsjednika Državnog vijeća DDR-a Waltera Ulbrichta. Oko kostura su bile porazbacane antidržavne parole i materijali. Dvojica učenika koji su si dozvolili ovu kritiku "platili" su sa po 16 mjeseci strogog zatvora.

Dobro raspoređen otpor

No, ovaj slučaj je, kao i mnogi drugi iz povijesti DDR-a, državnom vrhu pokazao jedno: pouzdati se u vlastiti narod ne može, zato ga treba kontrolirati. Do tog zaključka je došao znanstvenik Christian Halbrock koji već godinama istražuje u Državnom uredu za zbrinjavanje dokumentacija tajne policije. Rezultat tog istraživanja je studija o svakodnevnom otporu građana DDR-a objavljena ovih dana, paralelno s obilježavanjem 25. godišnjice pada Berlinskog zida. Studija nosi pomalo poetski naslov „Sloboda znači izgubiti strah“ i svjedoči o mnogobrojnim primjerima neposluha i otpora svakodnevnom teroru u "zemlji radnika i seljaka“. Otpor koji je 1989. kulminirao prosvjedima građana i rušenjem njemačko-njemačke granice. Ono što iznenađuje je činjenica da je otpora bilo ne samo u utvrdama građanskog pokreta Leipzigu i Berlinu nego posvuda po Istočnoj Njemačkoj.

Pobuna „malih ljudi“

Samom autoru, 51-godišnjem povjesničaru, ova spoznaja nije nova. I sam je kao mladić i stanovnik jednog provincijskog mjesta na sjeveru DDR-a zbog svog angažmana za očuvanje okoliša (što je državi samo po sebi bilo sumnjivo) često dolazio u sukob sa Stasijem. Halbrock je istraživanjem koja se tiču njegovog kraja došao i do spoznaja o bogatoj tradiciji neposluha građana koji su počeli već odmah nakon osnivanja DDR-a. Već 1950. se tako velika većina zemljoradnika bunila protiv nasilne nacionalizacije poljoprivrednog zemljišta. Lokalni ogranci državne partije SED-a imali su mnogo muke ne samo sa poljoprivrednicima nego i s ribarima. Na baltičkom otoku Rügenu ribari su se žestoko protivili prisilnim ulaskom u „radne kolektive“. Stasi je marljivo bilježio motive “buntovnika”: pomanjkanje osobnih sloboda i sumnje da će se dolaskom kolektiva smanjiti odgovornost prema “sredstvima za rad”.

Strah od narodne pobune

Stasiju i državnom vrhu je u svakom trenutku bilo jasno da narod baš nije poslušan ali se istodobno vjerovalo, kako napominje Halbrock, da je uz pomoć ogromnog broja službenih i neslužbenih djelatnika tajne policije (povjesničari govore o 200.000) u svakom trenutku bilo moguće svaki oblik „opasnog raspoloženja“ kanalizirati u željenom smjeru ili po potrebi ugušiti. Kada se u drugoj polovici osamdesetih poslušnost prema državi počela naglo smanjivati mnogi, dotad smjerni sljedbenici partijske linije, su preko noći odustali od poslušnosti državnom aparatu. Nadmoć Stasija, kakvom je mnogi danas pokušavaju prikazati, uvijek je bila nadvijena velom straha državnih organa od narodne pobune poput one koja se zbila 17. lipnja 1953. kada su se građani Istočne Njemačke digli protiv sovjetske okupacije i domaćih sljedbenika Moskve. Zrno spoznaje da je vodstvo DDR vodstvo koje nije potvrdio narod na slobodnim izborima bilo je očito uvijek pritajena prijetnja. Da je strah bio opravdan, pokazalo se nakon pada Zida.