Profesor Dirk Schmidt na sveučilištu u Trieru drži katedru za politiku i gospodarstvo Kine. Naše prvo pitanje je bilo o „partnerstvu bez granica“ o kojem su kineski predsjednik Xi Jinping i ruski predsjednik Vladimir Putin govorili još neposredno pred napad Rusije na Ukrajinu, a o „prijateljstvu“ se čulo i na nedavnom sastanku. Koliko je to odraz i odnosna samih osoba koje su na čelu tih država?

Dirk Schmidt: Mislim da se važnost osobnog prijateljstva Putina i Xija podcjenjuje. Odnosi te dvije zemlje i jesu pod utjecajem njihovih osobnih odnosa. A oni su međusobno veoma bliski, čak prijateljski. Taj izraz se koristi i kod državnih posjeta. Xi Jinping kojem je zasigurno strana svaka sentimentalnost se točno tako izrazio: 'Predsjednik Putin, moj veoma dobar prijatelj'. To je tako rečeno i na kineskom. To je osobita kvaliteta, a ne nekakva floskula.

Kad je Xi Jinping 2013. krenuo na svoje prvo putovanje u inozemstvo kao šef države, otišao je u Moskvu. Već onda je Xi prema Putinu objasnio kako misli da imaju „sličan karakter“ i da su čak „duhovna braća“. Odakle to dolazi?

Schmidt: Ima više paralela u njihovim biografijama. Potječu iz istog naraštaja, po starosti se razlikuju samo par mjeseci. Obojica su odrasli u marksističko-lenjinističkom sustavu, što znači da Putin odlično razumije način razmišljanja Xija i strukturu partije. S druge strane, Xi razumije rusku povijest o kojoj Putin toliko govori. Xi je sin jednog Maovog suradnika. Njegov otac, Xi Zhongxun je bio jedan od vodećih kadrova u odnosu Kine s Rusijom. Xi je i u intervjuima uvijek iznova govorio kako je kao dijete čitao ruske pisce iz knjiga koje mu je otac donosio iz Rusije. A također je važno da je Xijev otac u šezdesetima dospio u nemilost jer ga se optuživalo da je ruski špijun. Uopće, na glasu je kao izraziti rusofil.

Isto tako obojica imaju slično mišljenje o propasti autokratskog sistema Sovjetskog Saveza. Xi je uvijek kritizirao kolaps SSSR-a, od početka svoje službe pa sve do danas. I Putin i Xi za tu propast na prvom mjestu okrivljuju nesposobnost bivšeg sovjetskog vođe Gorbačova.

Još jedna stvar u kojoj imaju slično mišljenje je njihova zabrinutost od takozvanih revolucija u bojama. Tu vjeruju da su one uvezene iz inozemstva u tamošnje sustave, iz SAD-a ili sa Zapada.

Putin i Xi su se od 2013. sastali najmanje četrdesetak puta. Kako se razvijao taj odnos?

Schmidt: On je postajao sve dublji. I u ovom i u svim susretima se ističe kako su razmijenili poklone. Znamo da su pri više susreta Putin i Xi razgovarali u četiri oka. Ili da se sjetimo sastanka 2019. na rubu Šangajske konferencije za suradnju kad je Putin čestitao rođendan Xiju i donio mu kolač i sladoled. A potvrđeno je i iz njihovih najbližih krugova kako su se međusobno posjećivali i u svojim hotelskim sobama i razgovarali bez ikoga. To je izuzetno rijetko u takvom kontekstu. Obojica su inače veoma nepovjerljivi. A da se onda njeguje takva bliskost na osobnoj razini u proteklih desetak godina, to je nešto posve izuzetno.

Spominje se i „bratski odnos“ među tim autokratima. Na kineskom zapravo ima hijerarhija izraza za brata, gege znači stariji, a mlađi je didi. U doba SSSR-a je on za Kinu bio „stariji brat“, kako je sad među Xijem i Putinom?

Schmidt: To se promijenilo. Rusija je u međuvremenu sasvim jasno „mlađi brat“, postala je privjesak. To ne godi ruskoj duši, ali to je činjenica: Rusija je izolirana i Kina je jedina značajna zemlja koja još stoji uz Rusiju. Naravno sve do granice gdje bi se i Kina izložila opasnosti da bude kažnjena sankcijama Zapada.

Jedan ruski analitičar se požalio kako je njegova zemlja „degenerirana u neku vrstu kolonije sirovina“. To je brutalan izraz, ali u njemu ima istine. Sad čujemo i u kojoj mjeri se Rusija pojačano oslanja na korištenje kineske valute, renminbija kako bi trgovala, čak i za plaćanje unutar Rusije. To jasno pokazuje razliku između te dvije države.

Između Kine i Rusije se kod njihovog „partnerstva bez granica“ čulo i kako „neće biti zabranjenih područja suradnje“. Znači li to i kinesku podršku Rusiji u ratu protiv Ukrajine?

Schmidt: Najprije tu treba primijetiti kako se termin „partnerstvo bez granica“ sad ne koristi mnogo. Mislim da se kod ovog susreta uopće nije spomenuo. Iz kineske perspektive je jasno kako se neće slijepo vezati na Rusiju nego da želi zadržati fleksibilnost. To je neka vrsta temeljne osobine kineske vanjske politike da se uvijek treba zadržati taktična fleksibilnost.

Ali strateški je sasvim jasno: Kina treba Rusiju i Rusija joj je odlučujući partner u multipolarnom svjetskom poretku koji je usmjeren protiv SAD-a. Tu su posve bliski. Inače Kina sasvim jasno slijedi svoje interese i koristi situaciju u kojoj se našla Rusija da jeftino dobije plin, naftu, ugljen i druge sirovine.

Utoliko Kina ima velikog interesa da Rusija ovaj rat možda ne dobije, ali da taj rat ne završi nepovoljno za Rusiju. Kina treba Rusiju. Te dvije zemlje dijeli granica duga 4.200 kilometara i iz kineske perspektive je apsolutna noćna mora da kad bi pao Putin, da se – sad tek teoretski – Rusija priključi Zapadu. S kineskoga gledišta bi joj tako neprijatelj bio na samoj granici dugoj 4.200 kilometara. A to jest sasvim jasan problem sigurnosne politike.

Hoće li Peking onda Moskvi poslati i oružje?

Schmidt: To ne bih posve isključio. Ali Kina će to činiti tako da ju se ne može pozvati na odgovornost. Na primjer da oružje šalje preko trećih zemalja, preko Turske, Azerbajdžana ili Emirata. Ima i izvješća o tome.

Kina je izuzetno vješta u potkopavanju sankcija. Sjetite se na kinesku podršku Sjevernoj Koreji koja je trajala mnogo godina. U tome se Kinu ne treba podcjenjivati. A na kraju, kad doista postane opasno, po mojoj procjeni će Kina sigurno povući sve poteze i potegnuti sva sredstva kako bi osigurala opstanak Rusije pod Putinom.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu