„Ako bi pacijent ušao u njegovu zubarsku ordinaciju i rekao ‘Dobar dan', moj otac bi mu odgovorio na srpskom jeziku. Ako bi ušao netko i rekao ‘Jó napot', otac bi mu odgovorio na mađarskom, a ako bi sljedeći pacijent rekao ‘Guten Tag', otac bi mu odgovorio na njemačkom. To se tada podrazumijevalo, svi smo govorili tri jezika”, sjeća se svoga djetinjstva u Novom Sadu prije Drugog svjetskog rata Ria Schneider, glavna protagonistica dokumentarnog filma „Igra sudbine".

Ovaj film je priča o životima dviju obitelji koje su ujedno nekadašnji i sadašnji stanovnici grada Novog Sada. Jedni su napustili grad odmah poslije Drugog svjetskog rata i prošli kroz pakao da bi stigli do Njemačke. Drugi su ostali, ali su zbog etničke pripadnosti preživjeli vrlo teška vremena.

Ria Schneider: Novosađanka iz Münchena

Ria Schneider živi desetljećima u Münchenu. Rođena je 1935. u nekadašnjem Parabuću, današnjem Ratkovu. Kada je imala tri godine obitelj se preselila u Novi Sad, a 1944. kada joj je bilo 12 godina, morala je otići - tako da nikada nije živjela u Socijalističkoj Jugoslaviji.

U filmu ona šeta kroz Novi Sad i pripovijeda o tome kako je taj grad izgledao nekada, što se sve promijenilo. Pred gledateljima se smjenjuju fotografije i video zapisi današnjeg Novog Sada i onog od ranije.

Ria Schneider se sjeća da je u školi prvo pjevala himnu Kraljevinu Jugoslavije, a potom, od 1941. i ulaska mađarske okupatorske vojske u Bačku, mađarsku himnu. Umjesto slike Kralja Petra odjednom je visjela slika Miklosa Horthyja.

Sjeća se da su oni kao Nijemci tijekom rata bili privilegirani, kao i Mađari. Nestali su susjedski odnosi. Sjeća se i kako su mladi Mađari i Nijemci odjednom, preko noći, s početkom okupacije postali ostrašćeni.

Sjeća se i zločinačke Novosadske racije 1942. godine i kako zbog stalne pucnjave nisu smjeli na ulicu. Toga dana okupatori su pobili i pod led Dunava bacili oko 1.300 Židova, Srba, Roma i ostalih građana Novog Sada.

Pitanje identiteta i opstanka

Autorica filma Eva Hübsch, koja je i sama Podunavska Švabica iz Novog Sada, ovaj je film posvetila sudbini tog naroda koji je nekada bio vrlo brojan u Vojvodini, ali ih je danas ostalo jedva nešto više od 4.000. Film prikazuje neraskidive spone koje ih, usprkos preprekama, vezuju za rodni grad Novi Sad, i kako se pored jezičnih, kulturnih i religijskih razlika - u miru i međusobnom uvažavanju - može živjeti sa susjedima.

Filmom se postavlja pitanje - ima li etnička zajednica Podunavskih Švaba, čiji su preci prije 350 godina krenuli u nepoznate panonske krajeve i tu pronašli domovinu, još uvijek budućnost ili je osuđena na asimilaciju i nestanak.

Podunavske Švabe - odakle su došli

Podunavske Švabe podrijetlo vode najviše iz sadašnje jugozapadne Njemačke, ali i Austrije, Češke, Francuske, a u opustošenu Panonsku nizinu i današnju Vojvodinu su kolonizirani nakon pobjede Habsburške Monarhije nad Turcima, tijekom 17. i početkom 18. stoljeća.

Primarni motivi habsburških vlasti za naseljavanje bili su ekonomski, nacionalni, vjerski i vojni, a najpoželjnijim kolonistima smatrani su Nijemci, i to prije svega katolici - zbog lojalnosti bečkom dvoru. Kolonistima su nuđene brojne povlastice, poput povoljne cijene zemljišta, prava nasljeđa na imovinu i oslobađanja od poreza.

Na jednostavnim drvenim brodovima, „ulmskim kutijama", u Vojvodini poznatijim kao „šajke", krenuli su na put od Ulma, Regensburga i manjih sabirnih mjesta, niz Dunav.

U Panonskoj nizini su ih čekali faraonski radovi na isušivanju močvara, borba protiv malarije, protiv epidemija kuge i kolere, turski upadi. Prema različitim povijesnim izvorima, umrla je čak trećina kolonista. Iz tih vremena je ostala izreka: „Prvome smrt, drugomu bijeda, trećemu kruh."

Među novim stanovnicima sa Zapada je bilo najviše zanatlija i seljaka. U današnju Vojvodinu su donijeli nova znanja u poljoprivredi, poput rada u vinogradima i uzgajanja duhana, suvremeniji plug za obradu zemljišta, kao i nova znanja iz onoga što danas zovemo urbano planiranje, zbog čega su sela u Panonskoj nizini „ušorena" (s pravilno raspoređenim ulicama koje se križaju pod pravim kutom), u obliku kvadrata ili pravokutnika - s crkvom u centru sela.

Prema podacima na službenoj web-stranici Podunavskih Švaba, na popisu iz 1931. u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji među Nijemcima je bilo daleko najviše katolika, njih 385.000, ali je bilo i nešto kasnije koloniziranih 100.000 luterana i protestanata, kao i 64.000 pripadnika drugih religija.

Mozaik Novog Sada: rat i mir

Na tribini u Kulturnoj stanici Svilara nakon projekcije dokumentarnog filma, povjesničarka Agneš Ozer iz Muzeja grada Novog Sada rekla je da povijest Novog Sada treba zamisliti kao jedan mozaik, a povijest Nijemaca u Novom Sadu je jedna od temeljnih kocki u tom mozaiku.

„Nijemci su prisutni u Novom Sadu od samog nastanka grada. Slika i mozaik Novog Sada neće biti cjelovita bez Mađara, Nijemaca, Srba, Židova, Armenaca”, kazala je Agneš Ozer i kao ilustraciju navela da je u razdoblju između dva svjetska rata u Novom Sadu izlazilo 16 novina i časopisa na njemačkom jeziku.

A onda je u travnju 1941. nacistička Njemačka sa svojim saveznicima napala, okupirala i raskomadala Jugoslaviju. Tijekom četiri godine rata život je izgubilo najmanje milijun ljudi, zemlja je razrušena, opljačkana.

Ne samo da su domaći Nijemci za vrijeme rata imali povlašteni status, nego je među Podunavskim Švabama bilo mnogo desetaka tisuća onih koji su okupatoru pripremali teren i od samog početka provodili masakre i druge zločine nad civilima. Po zlu i svireposti je ostala u sjećanju dobrovoljačka divizija domaćih Nijemaca, Princ Eugen.

„Drugi svjetski rat je izazvao veliku mržnju prema Nijemcima u cijeloj Europi, a naročito u srednjoj i istočnoj, to je bilo općerasprostranjeni osjećaj”, rekao je na tribini povjesničar Zoran Janjetović.

Govoreći o stradanju Nijemaca na području Jugoslavije nakon oslobođenja zemlje od okupatora i fašizma, on je rekao da su im de facto bila oduzeta sva građanska i ljudska prava, da su završavali u mnogobrojnim radnim logorima, u kojima je veliki broj umro, od gladi i iscrpljenosti, među njima najviše žena, djece i staraca. Logori koji su bili najveća stratišta su Gakovo, Knićanin, Kruševlje, Bački Jarak. Zatvoreni su 1948. godine, ali su zatočenici do 1950. godine tamo ostali na prinudnom radu.

A Ria Schneider, ova vrlo vitalna žena kaže: „Želim dati svoj doprinos da se ponovo zbližimo i da zajedno obradimo prošlost koja je bila problematična. Novi Sad je moj rodni grad. Drago mi je da vidim da će upravo moj rodni grad iduće godine biti Europska prijestolnica kulture” i dodaje da je suprotno očekivanjima, njezina nostalgija s godinama sve veća. „I danas kada me pitaju odakle sam, ja kažem – iz Novog Sada”.