Nakon višetjednih demonstracija građana i ekoloških aktivista protiv gradnje male hidroelektrane (MHE) pokraj izvora rijeke Une u Lici, državne institucije konačno su reagirale. Inspektorat je kazneno prijavio lokalnog funkcionara koji je protuzakonski odobrio dotični projekt. No i sama ta reakcija otvorila je dodatna pitanja državnog tretmana rijeka i drugih vodotoka u Hrvatskoj, odnosno profitno-eksploatacijskog pristupa kojem je taj segment prirode izložen već poduži niz godina. Una je u tom okviru samo najnoviji primjer, mada istaknut po tome što je posrijedi jedan od najdubljih izvora na svijetu – najmanje oko 250 metara.

„Iako se često promoviraju kao ekološki prihvatljiv izvor energije, osobito na našem području koje ima tradiciju proizvodnje električne energije iz vode, znanstvena istraživanja nedvojbeno dokazuju devastirajući utjecaj malih hidroelektrana na okoliš", rekla nam je o tome Dunja Mazzocco Drvar, direktorica programa zaštite prirode u nevladinoj organizaciji WWF Adria. Takva izgradnja, pojasnila je ona, fragmentira staništa riječnih ekosustava, što negativno utječe na migracijske puteve riba i druge vodene organizme. Daljnja posljedica su promjene u hidrologiji rijeka, smanjenje protoka vode i promjene temperature, koje smanjuju biološku raznolikost i ugrožavaju endemske vrste.

Zemlja sunca i praznih krovova

Hidroelektrane uzrokuju i taloženje sedimenata koje može degradirati kvalitetu vode i uništiti nizvodna staništa, a WWF svakako prati i situaciju na Uni, kao udruga koja desetljećima radi na zaštiti rijeka i protivi se izgradnji hidroelektrana. Posebno se to odnosi na zaštićena hidrološka područja: „Kad smo doznali da je resorno ministarstvo poštivalo sve zakonske procedure te da je propust učinjen unutar procedura gradnje na županijskoj razini, uputili smo zahtjev ministarstvu da nam dostavi rješenje o upravnom nadzoru. Uputili smo i dopis premijeru RH Andreju Plenkoviću u kojem smo ukazali na problem, obrazložili stručnu pozadinu, zatražili moratorij na izgradnju malih HE, zatražili obustavu izgradnje ove specifične hidroelektrane i reviziju postupka."

„Naglasili smo i da u zemlji punoj sunca i praznih krovova voda nikako nije rješenje te da tražimo što hitnije izuzeće hidroelektrana u RED direktivi. Dokle god u Hrvatskoj ima slobodnih krovova na kojima je moguća instalacija solarnih panela, energija vode, koja s klimatskim promjenama postaje nesiguran resurs, nije najbolja opcija koja nam je na raspolaganju“, zaključila je Mazzocco Drvar. Ujedno, ova direktorica organizacije WWF Adria je time ukazala na kroničnu problematiku hrvatske razvojne energetske politike.

S jedne strane tu se ističu dugoročni programi javnofinancijskog podupiranja gradnje manjih energetskih objekata na održivim izvorima. S druge pak, tim je naglašenije posvemašnje odsustvo energetske demokratizacije sustava, posebno kad je posrijedi tzv. građanska proizvodnja energije u kućanstvima koja se zatim sa svojim viškovima uključuju u opću distribucijsku mrežu. U slučaju Une, nedemokratičnost se očituje i po tome što lokalna zajednica uopće nije bila informirana o početku gradnje, kamoli da bi imala uvid u kompletiranost nužne dokumentacije. Taj privatni projekt, inače, jednostavno je „preskočio“ izradu studije o utjecaju gradnje na okoliš.

Sveopći napad na prirodu regije

Konačno, dubiozne okolnosti projekta upotpunjene su neobjašnjivim ignoriranjem susjedne Bosne i Hercegovine. Una već nakon četiri-pet kilometara od izvora prelazi državnu granicu, a zatim se najvećim dijelom svog toka do ušća u Savu proteže upravo kroz BiH, ili u svom gornjem toku prati graničnu liniju. Štoviše, odmah po njezinu utoku iz RH nalazi se na tom području zapadne Bosne i Nacionalni park Una, jedna od četiri zaštićene zone tog ranga u BiH. No službena tijela BiH nisu bila obaviještena o regulaciji Une pri izvoru.

Vladimir Topić, aktivist Centra za zaštitu životne sredine iz Banje Luke u BiH, udruge koja se također uključila u slučaj Une, izjavio je za DW kako jednako u njegovoj zemlji i pripadajućoj regiji očito vlada sveopći napad na prirodu, od kojeg nisu pošteđena ni zaštićena područja. „Imamo slučajeva", dodao je on, „gdje se sistematski ne gleda zaštita na nivou država, pa tako dolazi do ugrožavanja područja i degradacije prirode na raznim stranama. Primjera je mnogo, odlaganje otpada kraj Une, elektrane na Neretvi, elektrana na gornjoj Drini s utjecajem na područje u BiH, ali i Taru u Durmitor u Crnoj Gori, plutajući otpad na Drini itd."

„Krupni kapital preuzima mnoge pore privrede nauštrb prirode, kroz masovnu eksploataciju, a naše institucije odobravaju i ne štite tu istu prirodu i građane. Mnogo je slučajeva zagađenih rijeka, uništenih korita, posječene šume, skoro svaki mjesec iskače takav slučaj, a ne rješava se u smislu sankcioniranja i donošenja konkretnih mjera da se to ne ponovi“, napominje Topić, uz opasku da se prirodni resursi tu prodaju „za mrvice", u korist velikih korporacija i razvijenih zemalja.

Prijeti nestanak pitke vode

Ovaj banjolučki aktivist mišljenja je da se institucije u BiH i susjednim zemljama regije ne ponašaju odgovorno. To je osobito važno ako se ima u vidu da su zemlje zapadnog Balkana pod izuzetnim pritiskom kapitala koji po službenim planovima smjera na gradnju stotina novih minihidroelektrana. „Dosad nemamo dobre pokazatelje", nastavio je on, „kada je riječ o zajedničkoj zaštiti i upravljanju određenim visokovrijednim prirodnim područjima. Ovim tempom prijeti nam nestanak naše pitke vode. Od situacije gdje smo peti u Europi po resursima pitke vode po glavi stanovnika, možemo doći u situaciju da nam ovaj dragocjeni resurs bude zagađen i nestane za nas kao građane."

„Obradiva zemljišta i šume se pritom degradiraju sve više, dok na kraju veliku štetu mogu pretrpjeti građani koji ostaju bez prirode, bez svog potencijala i bez zdrave životne sredine, tj. budućnosti na ovim prostorima“, poantirao je Vladimir Topić.

A rijeka Una je zasad možda obranjena, ili je barem odbijen prvi fizički napad na njezino vrelo, premda neizvjesnost oko daljnje gradnje još nije otklonjena. Nije ispravljena ni generalna hrvatska državna politika u odnosu na to, a pogotovo nije unapređena međudržavna suradnja. Čini se zato da građanski aktivizam i otpor još uvijek predstavlja glavnu nadu za spas prirode na tom području, baš kao i društva.