Meksikanci tvrde da nisu i ukazuju na arheološke nalaze slika igre koju su igrali Asteki i Maye još oko 1 000 godina prije Krista. Ta igra se zvala pok ta pok, što je zapravo onomatopejski opis zvukova koji nastaju pri udarcima lopte. Na gostovanje u Njemačku tijekom Svjetskoga nogometnog prvenstva pozvana je jedna meksička ekipa koja još uvijek igra pok ta pok i koja tvrdi da se zapravo uopće ne radi o igri.

Pok ta pok, tri tisućljeća stara preteča nogometa, nije ni igra ni sport, kaže vodeći pok ta pok igrač Meksika Nahui Mazatl. Pok ta pok je ritual, ceremonija čišćenja, duhovna radnja u svezi sa životom i smrću, na koju se Mazatl priprema tako što uoči predstave svoje tijelo oslikava zmijom i štitom – asteškim simbolima Boga sunca. Zatim skida svoje hlače od plavoga jeansa, a umjesto njih oblači urođeničku pregaču od bijeloga lana. Na ruke navlači kožne obloge, kako bi laktove zaštitio od kasnijih možebitnih ozljeda teškom loptom od kaučuka. Poglavica Nahui Mazatl naposlijetku glavu kiti šarenom perjanicom koja – kako kaže – poput antentskog aranžmana njegovu dušu povezuje s valovima duhova i božanstava. I stoga taj ukras od perja ne može nositi nitko drugi, a pogotovo ne nevjernici ili turisti, bez da ga oskvrnu. Pok ta pok smiju igrati samo Indijanci koji su prošli svečani obred.

Suparništvo umjesto konkurencije

Igra počinje uz odjeke bubnjeva, dok dvije raskošno odjevene žene pušu u rog, kadeći igralište tamjanom. Nakon toga se sučeljavaju dvije momčadi od po sedam igrača. Jedna simbolizira Sunce i život, a druga smrt i mrak. No, igrači tih dvaju timova ne pokušavaju omesti jedni druge, nego si uzajamno pomažu u nastojanju da loptu od kaučuka, tešku dva kilograma, udarcima laktova i bokova zadrže u zraku te je na kraju ubace kroz kameni obruč na sredini igrališta. Bodovi svake momčadi se bilježe, a njihov konačni zbir ima proročansko značenje. No, svi se igrači raduju kada padne «gol», bez obzira koja ga je ekipa postigla. Jer pok ta pok nije igra, nego ritual plodnosti, kaže Nahui.

Legenda ne pogoduje poslu

Ljudi ne razumiju da, kada lopta svom brzinom proleti kroz kameni obruč i potom u paraboli opet padne na tlo, taj događaj simbolizira čin oplodnje božanskim sjemenom. Prevođenjem tog postupka u ritual pok ta poka ne pobjeđujemo u igri, nego bogovima zahvaljujemo na daru plodnosti. Pok ta pok je, kažu arheolozi, za Asteke do te mjere bio svetinja, da su igrači pod određenim okolnostima neposredno nakon rituala bili žrtvovani Bogu sunca. Dokazuju to odrubljene glave i krv na dvjema slikama u antičkim hramovima. Prijeporno je samo jesu li časno žrtvovani članovi pobjedničke ili poražene momčadi. Poglavica Nahui u to baš ne vjeruje. Za njega, koji pok ta pok posjetiteljima Meksika predstavlja kao turističku atrakciju, ta je igra izraz savršenoga svemirskog sklada između ljudi i bogova. Previše bi ozbiljnog razmišljanja o krvi i klanjima u današnje vrijeme bilo kobno za posao, kaže, i uvrijedilo bi bogove – a osim toga bi drastično smanjilo njegove izgleda da se dopadne plavokosim posjetiteljicama.