"U pravilu se na nogometnim stadionima ne pogiba", čulo se u Kairu posljednjih mjeseci. No kao i mnoga druge ustaljene izreke koje funkcioniraju u ostatku svijeta tako i "u pravilu" u Egiptu u kojem se mnogo toga promijenilo u posljednjih godinu dana nema značenje koje bi imalo negdje drugdje. "Srca počinitalja moraju gorijeti kao što su gorjela i srca naših sinova", kaže majka Muhameda Rošdija koji je početkom veljače izgubio život u neredima na nogometnom stadionu u Port Saidu. Muhamed je bio jedan od 74 žrtava. Njegova majka svoj očaj i bol dijeli s majkama ostalih žrtava te noći na stadionu kluba Al Masri.

Osveta režima?

Ovaj lokalni klub se te noći nalazio na pragu pobjede protiv konkurentskog kluba iz Kaira Al Alija, koji je slovio kao apsolutni favorit,  kada se počelo događati ono što se u Egiptu mjesecima kasnije spominje samo kao "pokolj". Poginuli su pripadali žestokoj jezgri navijača kluba egipatske metropole, tzv. ultrasi Al Alija. No u Egiptu ovi navijači nisu samo ekstremni navijači nego i jedni od nositelja revolucije koja je prije godinu dana s vlasti zbacila Hosnija El Mubaraka. Ultrasi su kao neka vrsta političkog čimbenika. "Prije revolucije su postojala samo dva mjesta gdje se mogao pružiti otpor: džamija i stadion. Režim nije mogao u zatvor strpati sve vjernike i sve nogometne navijače. Ultrasi su bili jedina snaga koje se policija Mubarakovog režima doduše nije bojala ali je baram prema njima gajila respekt", kaže James Dorsey koji se na Sveučilištu u Singapuru bavi istraživanjem odnosa politike i nogometa na Bliskom istoku. On, ali i mnogi drugi poznavatelji situacije u Egiptu, drže da je ne miješanje policije u sukobe na stadionu u Port Saidu zapravo osveta ostataka starog režima, kojih je u krugovima sigurnosnog aparata još mnogo.  Činjenica je naime da policija te noći nije poduzela ništa ili gotovo ništa kako bi se spriječio pokolj nad navijačima iz glavnog grada.

Strah od reakcije navijača

Amir Fahmi, koji slovi kao jedan od vođa Al Alijevih Ultrasa je kobne noći također bio u Port Saidu, tamo je izgubio mnoge prijatelje. I on je u godinama prije revolucije koristio nogomet za sukobe s vlašću i policijom. Fahmi se nada da će procesi koji se vode protiv vinovnika nereda u Port Saidu završiti mnogim smrtnim kaznama, "da se vidi da u Egiptu nakon revolucije ne vlada bezakonje". No on pripada starijim i umjerenijim Ultrasima. Ostatak još uvijek želi pravdu uzeti u svoje ruke i osobno se obračunati s onima koje smatraju krivima za katastrofu od 1. veljače. I James Dorsey strahuje da će samo manjina prihvatiti odluku sudstva dok će široke navijačke mase i dalje tražiti osvetu.

 I dok sudstvo čitavoj ovoj priči još nije dalo završnu riječ, u sportu su već donijete odluke. Tako je ovogodišnja liga prekinuta a klub Al Masri je suspendiran na dvije godine. No nogomet je ionako samo sporedna epizoda u ovoj tragediji koja bi mogla prerasti u nešto mnogo opasnije ukoliko navijači Al Alija, kako je najavljeno, ne prihvate odluku sudstva.

Autor: Jochen Leufgens/Nenad Kreizer

Odg. ur.:  Željka Telišman