Za vrijeme Hladnog rata Berlinaleu je bilo lakše. Tada su dvije dobro naoružane velesile bile međusobno suprotstavljene. SAD i Sovjetski savez su se nakon Drugog svjetskog rata podijelili na europskom kontinentu: ovdje NATO, tamo Varšavski pakt. Mnogobrojne krize su ljude držale u neizvjesnosti. Podijeljeni Berlin je bio mjesto sučeljavanja između blokova - i usred toga Berlinale.

Festival je od samog početka, od 1951. godine, imao jasan zadatak: posredovanje i pomirenje - kultura kao graditelj mostova. U Berlinu su prikazivani filmovi iz istočne Europe, čak i iz DDR-a. U kinima su se susretali kulturni stvaraoci koji su se inače teško dolazili jedan do drugog. A publika je gledala i slušala. Berlinale je tako postao "politički festival svijeta". Etiketa koju i danas nosi.

Stanje u svijetu se doduše 1989. godine radikalno promijenilo, ipak etiketa je ostala. Ako se dva druga velika festivala u Cannesu i Veneciji mogu bazirati na umjetnički zahtjevnim autorskim filmovima, u Berlinu slogan i dalje glasi: ovdje se stvara politika, ovdje pokazujemo društveno relevantne i politički važne filmove.

Jedinstveno obilježje "politički" filmovi

To se ni do dan danas nije promijenilo. Za festival je to u isto vrijeme blagoslov i prokletstvo. Blagoslov jer je Berlinale sebi na taj način osigurao jedinstveno obilježje, iako u međuvremenu i Cannes i Venecija također prikazuju puno političkih filmova. Ipak u pogledu veličine festivala svi drugi konkurenti imaju nedostatak. Brojni prateći programi Berlinalea omogućavaju to da se na brojnim mjestima - i izvan natjecateljskog programa - raspravlja o politici i filmu, društvu i kinu.

Gotovo svako izdanje Berlinalea tako ima svoju temu. Jednom je to pitanje zaštite okoliša, drugi put financijska kriza, prije dvije godine bila je to rasprava o izbjeglicama, 2018. godine će to biti skandal oko Weinsteina i njegove posljedice. Od festivala se stalno očekuje da reflektira sve upravo aktualne teme i krize u svom programu.

Time dolazimo do prokletstva Berlinalea: Festival godinama stenje pod tim teretom značenja. Brojni stručnjaci zbog toga odavno kritiziraju festival (među njima i direktor Dieter Kosslick). Prigovori, koji se često mogu čuti, mogu se u najkraćem opisati ovako: Berlinale i posebice natjecateljski dio prikazuju puno filmova koji su u umjetničkom smislu beznačajni, koji tek transportiraju političku poruku. S umjetničkom kvalitetom filmova iz Cannesa i Venecije Berlinale se, navode kritičari, u svakom slučaju ne može takmičiti. Kritičari također kažu da su čak i festivali kao što su Toronto i Sundance u međuvremenu na istoj razini s Cannesom i Venecijom. Program Berlinalea zbog svoje veličine neminovno vodi ka festivalu bez profila bez koncepta i izoštrenosti.

Rasprava, koja se vodi godinama, se dotiče temeljnog pitanja koje postoji u svakoj kulturi i time i u odgovarajućim kulturnim manifestacijama: previše poruke, previše moralnog upiranja prstom, previše dobrih namjera štete umjetnosti. To važi kako za kino tako i za literaturu, i za kazalište, za umjetnost i muziku u svakom slučaju.

U vrtlogu aktualnih debata

Na brojne redatelje i redateljivce koji sada dolaze na Berlinale i tamo predstavljaju svoje filmove bismo se gotovo pa i mogli sažaliti. Oni su često godinama radili na svojim projektima i u narednim danima će vjerojatno upasti u snažni vrtlog aktualnih rasprava iako njihovi filmovi s tim uopće nemaju ništa.

I Dietera Kosslicka bi se moglo žaliti kada je prije nekoliko dana na konferenciji za tisak morao odgovarati na pitanja. Direktor festivala, koji zapravo uvijek nastupa dobro raspoložen, djelovao je blokirano s obzirom na teret koji Berlinale u međuvremenu nosi na svojim plećima. "Više se ne priča tako mnogo viceva, količina humor je nešto smanjena jer kočničari zabave to ne žele ", rekao je Kosslick pomalo ljutito.

Nije riječ o tome da se rasprava o jednakopravnosti spolova uguši. Ona će biti prisutna. Berlinale sudjeluje u toj raspravi, priređuje vlastite manifestacije na tu temu. I to je također dobro. Ipak ne bi trebalo biti zaboravljeno da filmovi koji će biti prikazani sljedećeg tjedna na brojnim platnim Berlina zapravo trebaju govoriti sami za sebe - sa svojim temama, sa svojim stilom i svojom estetikom.