Financijska pomoć Europske unije zemljama-članicama, planirana radi ekonomske štete izazvane pandemijom, svakako ulijeva sigurnost i optimizam. No, kao što se pokazuje u Hrvatskoj ovih dana, i - stanovitu nervozu. Uoči predaje Nacionalnog plana oporavka Europskoj komisiji do kraja ožujka, naime, razvila se burna javna rasprava na temu raspodjele predviđenih 45 milijardi kuna bespovratne pomoći. Ukratko rečeno, država ih namjerava usmjeriti gotovo isključivo u javni sektor. Za privatni je namijenjeno svega oko 10 posto, pa su predstavnici poduzetnika oštro digli svoj glas tražeći ravnopravnost.

Otvorena je stoga dvojba o poželjnoj mjeri distribucije te pomoći kakva, potrebno je naglasiti, dosad nije isplaćivana. Ne postoji obaveza u pogledu npr. postotaka koji se daju jednoj ili drugoj strani. Niti sama Europska komisija ne uvjetuje ispomoć vlasničkim profilom krajnjih korisnika. Različite zemlje-članice EU-a će zacijelo pribjeći različitim praksama s obzirom na to pitanje, tako i RH u koja primjereno ekonomsko-političko rješenje očito još uvijek traži.

Novac ni iz čega

Politolog i ekonomist Luka Brkić, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, vjeruje da dosadašnje reakcije europskih država na aktualnu ekonomsku krizu ukazuju na već izabranu strategiju. „Odgovori su im slični jer je drugačije teško moguće dati“, drži on, „s obzirom na to da smo suočeni s nečim što nije izazvano primarno iznutra, tj. iz same ekonomije. Taj šok, dakle, nije endogen, pa su i posljedice logično preuzete na teret šireg društva. Usporedimo li ga s krizom iz 2009. godine, vidimo da je tad bila riječ izravno o efektima pogrešnih ekonomskih politika na globalnom nivou.“

I tad je cijena oporavka ekonomija bila uglavnom raspoređena na široke društvene slojeve, doduše, ali jasne su razlike između tadašnjeg i sadašnjeg konteksta. Uostalom, pandemijska ekonomska kriza je započela političkim zaustavljanjem čitavog niza poslova, pa su mnogi poduzetnici dovedeni pred gotov čin. S druge strane, dalo bi se diskutirati o pojedinim uzrocima globalne virusne pošasti koji itekako potječu iz određenih visokointenzivnih industrija, mada se to prečesto zanemaruje.

„No danas moramo spašavati i zdravlje i ekonomiju", nastavlja Brkić za DW, „i većina se država zadužuje bez ograničenja.

Dijeli se tzv. helikopterski novac, koji ne dolazi  iz ekonomskog suficita, nego takoreći ni iz čega, ex nihilo, tiskanjem na dug. Primjerice, onaj u Americi gdje će se stotine milijardi dolara dijeliti građanima na račune. Modeli pomoći, dakle, vrlo su raznoliki“, ističe ovaj naš sugovornik, ujedno podsjećajući na dosadašnje hrvatsko iskustvo.Poduzetnici su tako već primali pomoć u vidu javno financiranih dohodaka za radnike, poreznih olakšica, poticaja za uvođenje skraćenog radnog vremena i tsl.

Gradnja ekonomije višeg dohotka

Sad pak valja usmjeriti 45 milijardi kuna s ciljem održanja privrednih potencijala na zadovoljavajućoj razini, do njihova ponovnog pokretanja u punoj mjeri. „Vlada RH ne smije potrošiti sve na npr. infrastrukturne projekte, jer oni ne stvaraju dodatnu vrijednost. To znači da javna potrošnja tog novca mora biti isplanirana s obzirom na potrebe proizvodnog sektora. I to svakako imajući u vidu gradnju ekonomije iznad ovakvog nižeg srednjeg dohotka, kakva nam je sad, nekonkurentna, izvozno impotentna“, mišljenja je Luka Brkić.

Sumarno, on upozorava da je i tzv. multiplikativni efekt između javnog i privatnog sektora više nego indikativan. Na jedan euro uložen u javne investicije, povrat jedva da prelazi sam ulog. Kad su posrijedi privatne investicije, povrat se penje i do četiri eura. „Naše vlasti bi morale uvjerljivo obrazložiti svoje nakane po tom pitanju“, zaključak je našeg sugovornika, „i trebali bismo saznati što točno piše u obrazloženju koje će poslati Bruxellesu“. Naravno, ne očekuje se pritom ni odustajanje od javnih radova na razvoju i održanju strateške infrastrukture, te sličnih ciljeva.

Ovisnost o uvozu

Da jedna država svejedno ne može imati vitalan i progresivan javni sektor bez iole moćnoga privatnog - barem u svijetu globaliziranog kapitalizma - smatra i socioekonomist Toni Prug. Prema sudu toga neovisnog analitičara te istraživača javnih sustava, fokus Vlade RH trebao bi biti na ciljanim javnim investicijama u proizvodnju, a ona je mahom u rukama privatnog sektora. Takva struktura vlasništva je dakako bila forsirana još s kraja prošlog stoljeća diljem svijeta, naročito u postsocijalističkim zemljama.

Ukorak s takvim pristupom, u Hrvatskoj se općenito išlo na ruku neproizvodnim djelatnostima, ako govorimo o robnoj proizvodnji. „Desetljećima zanemarivane javne investicije u domaće proizvodne kapacitete, te politika favoriziranja uvoza, učinili su nas ovisnima o uvozu mnogih proizvoda koje smo sposobni proizvoditi. Obrazovni sustav nasreću i dalje proizvodi kadrove s kojima je moguće ponovno pokrenuti efikasnu i međunarodno kompetitivnu proizvodnju. Mogle bi se identificirati one vrste proizvoda u kojima se može unaprijediti postojeća proizvodnja dugoročnim ciljanim investicijama, kombinirajući javnu i privatnu proizvodnju, fakultete i civilni sektor“, rekao nam je Prug.

Nizak tehnološki nivo domaće proizvodnje

„Sudeći po informacijama o vraćanju Imunološkog zavoda u funkciju“, dodao je, „ozbiljno je shvaćena potreba za domaćom proizvodnjom cjepiva. To su svakako dobre vijesti, i takvih je projekata potrebno više. No nedostaje i ciljanih infrastrukturnih investicija u sektore koji bez njih ne mogu napredovati, poput proizvodnje hrane." Nadalje, RH ima najlošiji omjer individualnih prihoda i cijena hrane u EU. Ključnim uzrokom prevelikog uvoza Prug vidi nizak tehnološki nivo domaće proizvodnje.

„Ciljanim javnim investicijama u infrastrukturne tehnologije i osiguravanjem njihove dostupnosti privatnim proizvođačima mogao bi se dizati nivo produktivnosti proizvodnje hrane. Na sličan se način kombiniranjem javnih investicija i postojećih privatnih proizvodnih kapaciteta mogu podržati i drugi domaći međunarodno kompetitivni sektori i proizvođači“, napomenuo je Toni Prug.

Drugim riječima, nije presudno samo koliko će od dotične pomoći dobiti javni, a koliko privatni sektor. Nego i to kako će vlasti uskladiti vlastite konkretne investicije s realnim mogućnostima proizvodnog sektora.