Nova strategija razvoja hrvatske poljoprivrede do 2027. godine izaziva sukobljene reakcije već u inicijalnoj fazi. Nacrt koji Ministarstvo poljoprivrede naziva i vizijom, još uvijek se  bavi okvirnim postavkama, ali naziru se prve konture njegova budućeg obličja.

Premda su u izradi sudjelovali – ili je tako makar bilo predviđeno - brojni poznavaoci branše, te u financijskom dijelu analitičari Svjetske banke, kritike su brojne - Hrvatska se navodno ponovno susreće sa svojim tradicionalnim boljkama u promišljanju agrara. Često se može čuti da strateškog promišljanja tu baš i nema, nego je riječ o održavanju pogona u trajnoj stagnaciji.

Kako je rečeno na nedavno održanoj konferenciji Dani poljoprivrede, ribarstva i šumarstva, nova strategija bavit će se ponajprije jačanjem konkurentnosti domaćeg poljoprivredno-prehrambenog sustava, zatim njegove produktivnosti i klimatske otpornosti, te obnove ruralne ekonomije i poboljšanja života na selu.

No već je vidljivo da se naglasak stavlja na prvi aspekt, onaj financijski i poslovni. Ostali pristupi se zapostavljaju. To je primjetno npr. i u listi tematskih prioriteta za netom otpočeto hrvatsko predsjedanje Europskom unijom. Fokus zemlje-predsjedateljice bit će striktno na budućim uvjetima dodjela potpore poljoprivrednicima iz europsko-unijskog budžeta.

Razvoj obiteljskih gospodarstava

Za navedeno sedmogodišnje razdoblje za Hrvatsku bi se iz tog izvora odvojilo preko 4,6 milijardi eura. Puno novca, ali ništa novo: i dosada je prioritet hrvatske agrarne politike u EU bio – upravo to isto. Moglo bi se to nazvati i prelijevanjem iz šupljeg u prazno, s obzirom na činjenicu da se nazadovanje agrara u RH nastavilo bez obzira na raspodjelu novca, te čak poneke kvalitetne, no vidno izolirane procese u provedbi raznih državnih sektorskih mjera.

Miroslav Kovač iz Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava „Život“ i poljoprivredne zadruge „Simentalac“ zato drži da strategiju poljoprivredno-prehrambenog razvoja treba unaprijed vezati za sve nacionalno važne dokumente, s osloncem na vlastite snage.

On smatra da bi ta strateška platforma u nastajanju morala predvidjeti povratak seoskog stanovništva u sami prostor proizvodnje zdrave hrane. To nadalje podrazumijeva njihovu organiziranost, mogućnost cjeloživotnog učenja i suživota s okolišem, te model financiranja kroz nacionalnu poljoprivrednu banku. Uz to bi trebalo osnažiti uzgojne i preradbene komponente poljoprivrede. „Mora se olakšati i jasno definirati dolazak do poljoprivrednog zemljišta u trajno vlasništvo, ali prioritetno domicilnom stanovništvu. Sve to treba popratiti mjerama za snažnije pozicioniranje na tržištu domaćeg uzgoja i poljoprivrednih proizvoda“, rekao je Kovač za DW.

Razvoj se, po njegovu mišljenju, mora bazirati na obiteljskim gospodarstvima. Uz to bi strategiju trebalo projicirati na razdoblje od 30 godina, kako bi se ugradile i komponente očitih klimatskih promjena. „Hrvatska je u ovom trenutku neupitno zemlja narušenog prehrambenog suvereniteta. Ostajemo bez hrane, a na korištenju iste iz vanjskih izvora godišnje gubimo vrijednost od tri posto BDP-a. I nema sumnje da će angažirani stručnjaci Svjetske banke učiniti kvalitetan dokument, ali ostaje širom otvoreno pitanje provedbe strategije na infrastrukturnim krhotinama onoga što je od naše poljoprivrede ostalo."

Poljoprivreda je drugačija industrija

Kovač je stoga pesimističan kad je riječ o razvojnom potencijalu poljoprivredne strategije bez sustavne povezanosti s ostalim krovnim javnim politikama. Analitičari Svjetske banke su već utvrdili koji segmenti agrara u Hrvatskoj efikasnije koriste financijsku potporu, a koji podbacuju njoj usprkos.

No to je tek elementarni matematički pogled, dok sektor i u perspektivi zaostaje uslijed odvojenosti od cjeline upravljanja državom. „Nema sveobuhvatne vizije razvoja hrvatske poljoprivrede u sklopu ukupne politike, nego sve počiva na preživljavanju uz financijsku pomoć EU-a“, rekao nam je hrvatsko/švedski makroekonomist Branko Salaj.

Ovaj stručnjak kaže da su iz istog razloga nestrateškog promišljanja već brojne reforme neslavno propale. „Pokušalo se oživjeti stočarstvo, ali je sve završilo na većim farmama, ne obiteljskim. Pa smo dobili manje i krava i mlijeka. Ne smijete povećati gospodarstvo, a zanemariti tržište, plasman, preradu, zemljište“, zaključuje Salaj za DW.

On naglašava da poljoprivreda zahtijeva drukčiju logiku negoli većina industrijske proizvodnje i upozorava da manji i srednje veliki pogoni daju relativno više od velikih, te bolje pokrivaju i geografsko područje i prioritete poput ekoloških ili socijalne kontrole. A to je za Hrvatsku presudno.