Od sloma socijalizma se u Poljskoj dogodilo preko 50 ubojstava pripadnika etničkih ili vjerskih manjina ili osoba drugačijih spolnih opredjeljenja. Osobito zvjerski je bio napad u kolovozu 1999. kada su tri 'skinheadsa' u Varšavi premlatili do smrti 25-godišnjeg Piotra Wozniaka. Njegov jedini grijeh je bio da je kosu obojio u plavu, što se ekstremistima učinilo "premalo muškim".

Marcin Kornak sakuplja informacije o svim takvim slučajevima. U svojoj "Smeđoj knjizi" je evidentirao zločine motivirane desnim ekstremizmom u razdoblju od 1987. do 2009. Sakuplja i dalje, jer "netko to mora činiti", smatra Kornak koji je i predsjednik udruge "Nikad više". Postojeće institucije koje bi se trebale baviti tim problemom uglavnom ne čine dovoljno, a ako i učine, brzo se pojavljuju novi slučajevi.

Popis "Neprijatelja bijele rase"

Dobar primjer su i takozvani "Popisi smrti". Oni su se pojavili na internetskoj stranici koja pripada jednoj neonacističkoj skupini i oni sadrže fotografije i pune adrese takozvanih "Neprijatelja bijele rase". Taj je popis obuhvaćao djelatnike lijevih, antifašističkih ili feminističkih udruga i usprkos očitom pozivu na nasilje, samo je nekoliko neonacista osuđeno na zatvorske kazne. Stranica na internetu je bila zatvorena - ali je u međuvremenu opet aktivna.

"Nasilje motivirano rasizmom je realan fenomen u Poljskoj", tvrdi i sociolog Rafal Pankowski koji je o tom problemu napisao i knjigu "Populistička radikalna desnica u Poljskoj: Patrioti". On ukazuje da ciljevi takvih napada nisu samo pripadnici manjina, nego i svi koji takvim ekstremistima ne odgovaraju, od feministica pa do beskućnika.

On i upućuje i na tanku granicu između domoljublja i legalnih političkih stranaka koje djeluju u Poljskoj i organizacija ekstremne desnice. Na primjer, čak i stranka Pravo i pravda bivšeg premijera Jaroslawa Kaczynskog je ove godine sudjelovala na "Maršu neovisnosti", mimohodu koji se održava na Dan neovisnosti te države 11. studenog - i koji organiziraju dvije ekstremne desničarske organizacije, Radikalni nacionalni tabor i Svepoljska mladež.

Kroz čitavo društvo

Doduše, teško je reći kako te ekstremne organizacije ili stranke poput Nacionalnog preporoda Poljske imaju osobito velik broj članova, ali - za razliku od pripadnika neonacista na zapadu gdje ta ideologija uglavnom privlači gubitnike u današnjem društvu, u Poljskoj se tamo okupljaju pripadnici iz najrazličitijih socijalnih skupina. Tamo se mogu naći i dobrostojeći intelektualci i studenti, baš kao i nezaposleni, militantni navijači nogometnih klubova ili 'skinheadsi'. Točan broj pristaša je teško utvrditi, ali taj Poljski preporod na Facebooku ima nekoliko tisuća sljedbenika.

Pankowski tvrdi kako su se takve skupine počele pojavljivati još u osamdesetima, ali i kako ih je sve više koje otvoreno zagovaraju neonacistička načela. Iz razumljivih razloga, nije osobito izražena suradnja s neonacistima Njemačke, ali postoje, na primjer, poljski ogranci britanskih skupina "Blood and Honour" ili "Combat 18". No Marcin Kornak ističe kako takve skupine uglavnom djeluju u ilegali i kako, po njegovom mišljenju, najveća opasnost vreba od legalnih stranaka koje su, poput Radikalnog nacionalnog tabora, dopuštene iako zastupaju slična radikalna mišljenja.

Koliko će daleko ići mržnja pripadnika takvih organizacija prema "drugima" - to je teško pitanje. Pankowski ukazuje kako se sve češće zbiva nasilje na nogometnim stadionima ili koncertima i kako je u pravilu razlog netrpeljivost prema drugim, "manje Poljskim" socijalnim skupinama. Utoliko on smatra kako se opasnost ne smije podcijeniti i kako je i takva ideologija mržnje dobila svoju dinamiku. Povjesničar Jan Zaryn pak ukazuje kako "ne postoji stranka u Poljskoj koja je spremna preuzeti i terorizam kao oblik političke borbe u svoj stranački program". Usprkos prisustvu pripadnika stranke Kaczynskog na nacionalističkoj manifestaciji, takve ekstremne stranke zapravo još nisu same dospjele u nacionalni parlament.

Autorica: Anna Maciol (aš)

Odg.ured: Željka Telišman