Piotr Wozniak, predsjednik poljske državne naftne i plinske kompanije PGNiG se ponaša kao čovjek u uzvišenoj, nacionalnoj misiji: „Strategija PGNiG je diversificirati izvore plina, zasnovano na plinu iz Norveške i uvozu ukapljenog plina, dopunjeno domaćom proizvodnjom", kaže novinarima DW-a.

Poljska kompanija je prošle godine potpisala dvadesetogodišnji sporazum o preuzimanju ukapljenog plina iz Sjedinjenih Američkih Država, a tvrdi i kako godišnje troši oko 200 milijuna eura u dugoročnom projektu distribucije plina iz Norveške. Varšava je dala objaviti kako 2022. istječe njihov sporazum s ruskim Gazpromom dogovoren 2000. – i kako on neće biti produžen.

Umjesto toga, Poljska se želi okrenuti SAD-u: „Sporazum potpisan s američkim partnerima o isporuci LNG-a će nam omogućiti kupnju prirodnog plina 20 do 30% povoljnije nego što ga sad kupujemo od Gazproma", kaže nam Wozniak. „To je pitanje i naše sigurnosti i zajamčene isporuke. Gazprom se nama pokazao kao nepouzdan partner", tvrdi direktor poljske kompanije.

Poljacima ne treba ruski plin?

Poljski direktor je uvjeren: njima ruski plin praktično uopće ne treba. Ta zemlja je u kratkom roku već drastično smanjila ovisnost o plinu iz Rusije koji je još 2016. činio 88,9% plina kojeg troše Poljaci da bi prošle godine to bilo oko 9 milijardi kubičnih metara plina (bcm), što je 66,8% od 17 milijardi kubičnih metara koliko treba Poljskoj. 3,8 milijardi m3 proizvodi Poljska, 1,5 milijardi m3 dolazi iz Njemačke i Češke, a već 2,71 milijardi m3 plina stiže u ukapljenom stanju.

Upravo to je i osnova velikih ambicija Poljske i tu računa na pomoć Sjedinjenih Američkih Država. A što misli Washington je potpuno jasno: „Vlada predsjednika Trumpa snažno podržava projekt poljskog uvoza ukapljenog plina kako bi diversificirala izvore energije i proširila raširenost američkog ukapljenog plina u inozemstvu kao alternativu plinu iz Rusije", izjavio je američki doministar za energiju Dan Brouillette za DW. „SAD se snažno protive plinovodu Nord Stream II i Turk Stream koji će produbiti europsku ovisnost o Rusiji i otvoriti vrata Kremlju da širi zao utjecaj i potkopava Ukrajinu", kaže američki političar.

Poljska računica – bez krčmara?

Baš kao što SAD želi prodavati više svog plina, tako i Poljska već godinama rogobori protiv plinovoda Sjeverni tok koji bi dovodio plin u Njemačku, ali gdje onda ni Poljska ne bi ubirala pristojbe od transporta. Umjesto toga, Poljska ima goleme ambicije sama postati ključno čvorište iz kojeg bi se onda plin distribuirao u okolne zemlje – i naravno, gdje bi Poljska ubirala pristojbe.

Ključni element u tom projektu je LNG terminal Świnoujście pored Szczecina pod upravom Polskie LNG (na naslovnoj fotografiji). Trenutni kapacitet prerade opet u plinoviti prirodni plin je 5 milijardi m3 plina godišnje i to se u dogledno vrijeme želi povećati za 50%. Dakle već bi samo to postrojenje moglo pokrivati oko 40% potrošnje Poljske. Drugi je veliki projekt plinovod koji bi trebao dovoditi 10 milijardi m3 plina iz Norveške u Dansku i opet u Poljsku i koji bi trebao početi s radom već u listopadu 2022.

Od sjevera prema jugu umjesto s istoka prema zapadu

Uz potporu EU-a plinovod za plin iz Norveške se gradi i do drugih zemalja EU-a: Balticconnector bi trebao njega voditi i do Finske i Estonije. Poljsku ne brinu ti krakovi jer je uvjerena kako će lako moći nuditi plin dalje prema jugu zemljama poput Češke i Slovačke, objašnjava Pawel Jakubowski, predsjednik uprave Polskie LNG i tvrdi kako upravo njegova zemlja stvara prekretnicu u dosadašnjim tokovima plina. On u budućnosti više neće teći s istoka prema zapadu, nego sa sjevera prema jugu – naravno, upravo preko Poljske.

Makar Poljska očito ima velikih planova postati glavno čvorište plina za čitavu srednju Europu, nema malo energetskih stručnjaka koji ozbiljno sumnjaju u takve planove. Na prvom mjestu je svakako cijena plina: već i sad u Świnoujście ne stiže samo američki, nego i razmjerno skup plin s Arapskog poluotoka. Amerikanci imaju golemih količina za izvoz i konkurencija je naravno dobra i ona će spustiti cijenu plina za potrošače u Europi. No već tehnički je ukapljeni plin skuplji od prirodnog i na koncu će plin vjerojatno postati jeftiniji, ali u prvom redu zato jer će Ruse natjerati da onda spuste i svoju cijenu.

A već se pokazalo da to Gazprom spremno čini, već i da bi napunio sve prazniju blagajnu Rusije. Je li onda i odluka Poljske o gradnji čvorišta ne ekonomska, nego tek politička odluka? Predsjednik poljskog državnog koncerna PGNiG Wozniak odrješito odgovara kako su to „krive pretpostavke" i kako je već samo pitanje novinara „politički motivirano."

Jedina mogućnost – nezamisliva...

Andy Flower s Instituta za energetske studije u Oxfordu (OIES) je potpuno jasan: „Teško mi pada vidjeti Poljsku kako postaje glavno čvorište distribucije plina u središnjoj Europi. Već po volumenu plina koji će biti u stanju uvoziti – i ako se izuzme plin iz Rusije izgleda mi premalen za tu ulogu", misli Flower. „A povrh toga, smanjenje i moguća eliminacija ovisnosti od Rusa je samo po sebi dobar potez, ali ne daje li to Rusima mogućnost da šalju više plina drugim zemljama Europe?"

Njegov kolega i osnivač OIES Jonathan Stern nabraja i druge prepreke tom cilju: problem je već i monopol poljskog državnog PGNiG-a, „a onda je tu i pitanje cijene. Izgleda mi nejasno da li norveški plin i LNG iz SAD-a ili Katara mogu biti povoljniji od uvoza plina iz Rusije."

„Odluka da koristi plin koji nije iz Rusije je više zasnovana na geopolitici i na (poljskom) iskustvu i odnosu prema Rusiji nego na aktualnoj ekonomskoj računici", smatra Anna Mikulska iz Centra za energetske studije pri sveučilištu Rice iz Houstona u američkoj saveznoj državi Teksasu. „Kako ja to vidim, Poljska ima jedinu priliku doista postati regionalno čvorište samo na jedan način: da pored ukapljenog plina i plina i Norveške postigne sporazum s Rusijom da distribuira i ruski plin", smatra Miklulska.

Ali o toj opciji izgleda da nitko ozbiljno niti ne razmišlja, pogotovo ne u Poljskoj.