Za hrvatske građane Vukovar je ponajprije mjesto pijeteta, zbog toga što je tijekom agresije i okupacije Vukovara ubijeno ili nestalo oko 3.600 branitelja i civila, među kojima i 86 djece. Vukovar je i mitsko mjesto, jer, bez njegove tromjesečne obrane, po vojnim, političkim i međunarodnim procjenama, ne bi bilo ni sadašnje hrvatske države. Vukovar je i mjesto gdje se očekuje isprika za zločine, kao ona srbijanskog predsjednika Borisa Tadića: “Ovdje sam kako bi, poklanjajući se žrtvama, još jednom uputio riječ isprike, kako bi iskazao žaljenje“. No uz tu se ispriku očekuje i jasno imenovanje agresora, ograda od Miloševićeve politike kao i sva pomoć u otkrivanju sudbine nestalih ljudi.

“Nema mira bez pravde“

Od Vukovara do ravnokotarskog mjesta Škabrnje, u kojemu je 1991. godine u samo dva-tri dana ubijeno 86 ljudi. Još uvijek se 1.029 hrvatskih branitelja i civila vodi kao nestalo. Svatko tko je počinio zločin, od Vukovara do Škabrnje, izjavila je u Škabrnji premijerka Jadranka Kosor, “mora stati pred lice pravde, mora imati ime i prezime, a to je i naše obećanje“. Predsjednik Ivo Josipović odgovarajući zapovjedniku obrane Škabrnje Marku Miljaniću kako nitko nije odgovarao za te zločine, izjavio je: “Točno je. Nema mira bez pravde. I nije dovoljno, zaista nije dovoljno to što su neki osuđeni u odsutnosti za ovaj zločin.“

Škabrnjani traže kažnjavanje odgovornih, Vukovarci istinu o svojim nestalima, jer će se samo tako nadići međunacionalne tenzije u Gradu na Vuki, što ih nitko više ne pokušava prikriti. Po mišljenju zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića do pomirbe u Vukovaru će doći, ali ni brže ni sporije, nego što je došlo do pomirbe između Francuza i Nijemaca, nakon Drugoga svjetskog rata.

Tuga, svijeće i – obećanja

U spomen na ubijene, nestale i zatočene hrvatske branitelje i civile u agresiji bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi, u krugu vukovarske Opće bolnice zapaljeni su lampioni. Paljeni su i u Zagrebu, uz poruku – Ne zaboravite Vukovar – kao i u Osijeku, Karlovcu... Lampioni su paljeni jer je tijekom napada na Vukovar i nakon okupacije poginulo 450 branitelja i 1.350 civila, među kojima i 86 djece. Ranjeno je 2.500 Vukovaraca, a bez jednoga ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Nakon pada Vukovara nestalo je 2.630 branitelja i civila, a njihovi su posmrtni ostaci uglavnom nađeni u 52 masovne grobnice u Gradu i okolici, među kojima njih 200 na Ovčari. Oko 7.000 Vukovaraca bilo je zatočeno u srpskim logorima, a za njih 325 još se traga.

Zbog svega toga upravo se obilježavanju Dana sjećanja na žrtve Vukovara odaziva veliki građana. Prilika je to, međutim, i da se iz godine u godinu upozori na tešku životnu situaciju Vukovaraca. Jer, sudbina 345 Vukovaraca i dalje je nepoznata, međunacionalne tenzije i dalje se osjećaju, preko 2.800 ljudi je nezaposleno, Vukovar je drugi grad po skupoći u Hrvatskoj, a unatoč obnovi i dalje su vidljivi ratni tragovi.

Mnogi i danas smatraju kako Vukovar još uvijek nije izašao iz mraka, o kojemu je u eseju “Priča o gradu“ pisao vukovarski novinar Siniša Glavašević. On je, podsjetimo, u povodu prikazivanja dokumentarca “Zaustavljeni glas“, tijekom okupacije iz podruma radijskim eterom dizao moral Vukovaraca. I zapisao – “Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?“

Kada će završiti “stvarni“ proces obnove?

Proces obnove Vukovara trebao bi završiti iduće godine, dva desetljeća nakon razornog rata. Od prijeratnih 46.543 stanovnika, na popisu iz 2001. bilo je 31.670 žitelja, no stvarno stanje vjerojatno ne prelazi brojku od 25 tisuća Vukovaraca. Po podacima Ministarstva regionalnog razvoja, u Vukovar se vratilo 12.560 povratnika, odnosno 56,9 posto od 22.156 Vukovaraca prognanih 1991. godine. Ostali se vjerojatno neće ili ne žele vratiti u svoj grad. Obnovljeno je 4.600 stanova i 5.100 obiteljskih kuća, za što je država izdvojila 1,7 milijardi kuna. Procjenjuje se kako radno mjesto ima oko 11 tisuća Vukovaraca, dok njih oko šest tisuća ima različite oblike mirovine.

Sjećanja i na tragediju u Škabrnji

Prije 19 godina bivša JNA i srpske paravojne postrojbe slomile su otpor slabo naoružanih branitelja u Škabrnji. U tom ravnokotarskom mjestu ubijeni su žene, djeca i starci. Tijekom višegodišnje okupacije, sve do oslobođenja u Oluji 1995., ubijeno je ili poginulo 86 Škabrnjana. “Nitko ne spominje Veljka Kadijevića, nitko ne spominje Ratka Mladića, nitko ne spominje ljude koji su zapovjednici brigada, koji su napadali Škabrnju.“, upozorio je ratni zapovjednik obrane mjesta Marko Miljanić. Škabrnjani i danas traže da se procesuiraju i kazne odgovorni za taj zločin.

Obećanja da će vlasti učiniti sve kako bi odgovorni bili kažnjeni, stigla su i ove godine. Unatoč ranama, Škabrnja se polako oporavlja. Mnogo je toga izgrađeno, veliki broj ljudi se vratilo. Prije rata u Škabrnji je živjelo 1.950 stanovnika, danas ih je 1.700.

Autorica: Gordana Simonović

Odg. urednica: Marijana Ljubičić