"Otvorite novine bilo kog dana i pročitat ćete vijest iz nekog dijela svijeta: ponovo je netko uhićen, bačen u zatvor, mučen, ubijen, samo zato što se njegovo političko ili religijsko uvjerenje ne podudara s onima Vlade." Ovim retcima i pozivom čitateljima da pišu pisma vladama sa zahtijevima da se politički zatvorenici puste na slobodu počinje tekst "Zaboravljeni zatvorenici" objavljen 28. svibnja 1961. godine u britanskom listu "Observer". Člankom koji je napisao londonski odvjetnik Peter Benenson počinje uspješna priča danas najveće, najpoznatije i najutjecajnije svjetske organizacije za zaštitu ljudskih prava - Amnesty Internationala (AI).

Benensonov apel je potom prenesen u 30 velikih novina u različitim zapadnim zemljama, za samo nekoliko tjedana javilo se više od 1.000 zainteresiranih osoba. Nešto kasnije, na prvom međunarodnom susretu sredinom srpnja 1961. godine u Luxemburgu osnovana je potom AI kao "stalni međunarodni pokret za obranu slobode misli i slobode religijskog opredjeljenja".

Nijemci od početka aktivni

Gotovo istovremeno je u Kölnu osnovana njemačka sekcija Amnesty Internationala. U zemlji rastrganoj hladnim ratom na pozitivan odjek naišla je tada temeljna ideja: svaka lokalna grupa AI-a se "brine" za tri zatvorenika negdje u svijetu: jednog iz istočnog bloka, jednog iz zapadnog bloka i jednog iz nesvrstanih zemalja.

Na oduševljenje vladajućih struktura njihov angažman nije međutiom nigdje nailazio. Njihova nezavisnost i neopredijeljenost za ovu ili onu političku opciju aktiviste je stalno dovodila u sukob s političkim aparatom. Na zapadu su ih i političari i konzervativni mediji nazivali "petom kolonom komunizma", dok su na istoku važili za "imperijalističke pomagače CIA-e". Ali uspjeh nije izostao: u prvih deset godina je od 4.000 zatvorenika o kojima se Amnesty brinuo 2.000 bilo ipak pušteno na slobodu. Zbog tog svog angažmana je 1977. godine organizacija dobila Nobelovu nagradu za mir.

Puč u Čileu

Veliki val političkih zatvorenika izazvao je 1973. godine puč vojske u Čileu protiv socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea. Nakon njegova ubojstva i dolaska na vlast vojne hunte pod vodstvom Augusta Pinocheta tisuće pristaša Allendea je zatvoreno, dok ih je velik broj iz straha od represalija pobjegao iz zemlje.

Jedan od njih je bio i Ruben Ruiz. On se dobro sjeća tih dana: pet ili šest vojnika sa strojnicama su ga izvukli s nastave - on je bio mlad učitelj - i odveli na školsko dvorište. "Postavili su me uza zid i htjeli su me ubiti. Ali imao sam sreće, zvonilo je i stotine učenika se našlo u dvorištu. Vojnici se nisu usudili ubiti me pred toliko svjedoka i tako sam dospio u zatvor”.

Godinu dana kasnije Ruben Ruiz je bio jedan od prvih priznatih političkih izbjeglica iz Čilea u Saveznoj Republici Nemačkoj. Kao i mnogi drugi i on je bio nevin u zatvoru i tamo mučen. O bolu i dubokom poniženju Ruiz ne želi govoriti ni danas.

Bijeg iz Čilea

Ponekad su stražari puštali na jedan dan zatvorenike kućama, da bi ih pratili i vidjeli s kim su u kontaktu. Ruiz je od zatvorenika dobio jednu kontakt adresu: “Bio je to biskup Helmut Frenz. On mi je govorio o organizaciji kojoj je pripadao, i tako sam prvi put s 23 godine čuo za Amnesty International."

I tu mu je biskup Frenz rekao još nešto vrlo važno: da mora napustiti zemlju, jer inače kada nekoga posjeti, dovodi tu osobu u opasnost. Biskup je Ruiza doveo u jednu kuću u kojoj su i mnogi drugi politički proganjani potražili utočište. Pinochetov režim mu je konačno 1974. dozvolio da bez ikakvih osobnih dokumenata napusti zemlju - pod uvjetom da se nikad više ne vrati u Čile. Ruiz je uz pomoć grupe "Odbor za Čile" otišao u Njemačku, i otada je i sam aktivan u redovima njemačke sekcije Amnesty International, čiji je sada glasogovornik.

Globalni angažman

U redovima organizacije je u 150 zemalja svijeta angažirano oko tri milijuna članova - u 61 zemlji postoje nacionalne sekcije. Glavno polje djelovanja je i dalje pomoć ljudima koji su zatvoreni zbog svojih političkih uvjerenja ili vjerskog opredjeljenja, ali organizacija također pomaže i žrtvama u slučajevima povrede ljudskih prava poput nekorektnih sudskih procesa ili proterivanja iz vlastite zemlje.

U međuvremenu Amnesty International nije jedina međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava - širom svijeta djeluje oko 300 takvih registriranih udruga. Ali AI je i dalje najveća i najutjecajnija. A da je ona nužna, pokazuje i situacija danas u svijetu - britanski "Observer" bi slobodno povodom 50-te godišnjice Amnesty Internationala ponovo mogao tiskati tekst Petera Benensona iz 1961. godine. Mijenjati ga ne bi morao.

Autori: A. Zumach / S. Riperger / Z. Arbutina

Odg. ur.: D. Dragojević