Kada je Hermann Hesse 1962. umro u 85 godini starosti, njemački tisak je o njemu pisao kao o umjetniku koji je izgubio svoje značenje.  U međuvremenu je Hesse ponovo na brojnim policama knjiga. Svjetska naklada njegovih djela iznosi najmanje 125 miliona primjeraka a njegove knjige su prevedene na gotovo 60 jezika.

Da će jednog dana postati pisac njemu samom je već sasvim rano  bilo jasno. No njegovi roditelji su na budućnost svog sina gledali drugačije. Prema njihovim planovima Hermann je trebao postati dušebrižnik kao što su bili i njegovi roditelji. Njegov otac je naime radio kao misionar u Indiji, a majka je bila kćer jednoj misionara. Hermann se rodio 02. srpnja 1877. godine u Calwu, nedaleko od Stuttgarta. Odrastao je u vrlo pobožnoj obitelji. Roditelji ga 1891. godine šalju u protestantski samostan Maulbronn. No  nakon samo nekoliko mjeseci mladi Hermann bježi iz samostana jer nije mogao podnijeti strogi kršćanski odgoj.

Pjesnik ili ništa drugo

Njegova odluka je bila čvrsta: Želi postati "pjesnik ili ništa drugo". Put do pisca bio je prava odiseja. Pohađao je različite škole, nije se mogao pronaći, u jednoj depresivnoj fazi, kada mu je bilo 15 godina, je čak pokušao izvršiti samoubojstvo.

Potraga za vlastitim identitetom, teški proces vlastitog samorazvoja, bile su Hesseove teme koje je on kasnije obrađivao u svojim romanima. Njegove priče su bile prožete aluzijama na proživljeno, na analize vlastitog ja. Hesseov biograf Gunnar Decker si novo zanimanje za Hesseovim djelima objašnjeva novoprobuđenom građanskom sviješću u nekim dijelovima svijeta : "Pitanje autonomije i pitanje religije, potom pitanje shvaćanja religije koje nije militantno, nije misionarsko, već je otvoreno za drugačija poimanja je nešto što trenutačno predstavlja važnu temu u arapskom svijetu."

Hesseu je uspjelo skrenuti pažnju na sebe romanom "Peter Camenzind" 1904. nakon čega je mogao i živjeti od pisanja. Nakon toga je oženio fotografkinju Mariu Bernoulli, preselio se na Bodensko jezero i dobio djecu. Ipak dugoročno gledano sve to nije bilo za Hesea kojemu su stalno mjesto boravka i s tim povezana sigurnost bili preudobni. Njemu je to postalo mučenje. Tako je Hesse opet pobjegao, ovaj put iz kuće na selu i otisnuo se prema Šri Lanci i Indoneziji. Putovanje po Aziji je ostavilo velikog utjecaja na njegova kasnija djela,  primjerice na "Sidartu". Nakon povratka Hesse se seli u Švicarsku i 1914., početkom Prvog svjetskog rata se prijavljuje u vojnu službu. No zbog teškoća s vidom, od kojih je patio cijeli život, biva proglašen nesposobnim. Umjesto odlaska na front Hesse ostaje u Bernu gdje radi za njemačku službu za pomoć ratnim zarobljenicima.

Od ratnog dobrovoljca do pacifista

Ipak uskoro postaje veliki protivnik rata i njegove propagandne mašinerije. "O prijatelji, bez ovakvih tonova," napisao je početkom rata u jednom članku objavljenom u Neue Züricher Zeitungu kojim je želio pozvati njemačke intelektualce na manje nacionalističke polemike i više humanizma. Rezultat njegovog obraćanja je bio: napadanje, mržnja i podsmijeh. Kritike i ratna događanja potresaju Hessea. Tomu ga zadešavaju i osobne tregedije: umire mu otac, a najmlađi sin teško obolijeva. Hesse pada u krizu i 1917. godine odlučuje potražiti profesionalnu pomoć. Nakon "susreta" sa psihoanalizom Hesse pod pseudonimom Emil Sinclair piše roman "Demian".

U konačnici se raspada i Hesseov prvi brak, donosi odluku o napuštanju obitelji i o novom početku. Nakon toga nastaju neka od njegovih najznačajnijih djela "Stepski vuk" i "Narcis i Zlatousti". 1924. godine dobija švicarsko državljanstvo te se ženi s Ruth Wenger s kojom se tri godine kasnije rastaje. Njegova treća supruga, povjesničarka umjetnosti Ninon Dolbin, stupa s njim u brak 1931. godine i ostaje s njim do kraja života.

Ponovno otkriven

Dolazak nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj Hesse je promatrao sa zabrinutošću i odbijanjem. Tijekom rata je pomagao njemačke izbjeglice pred nacionalsocijalizmom poput Thomasa Manna i Bertholda Brechta pružajući i m utočište. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je nastalo i njegovo posljednje veliko djelo "Igra staklenih perli". 1946. godine dobija Nobelovu nagradu za književnost za, kako se navodi u obrazloženju "inspirativno poetsko stvaralaštvo koje u svom smjelom i dubinskom razvoju predstavlja ideale klasičnog humanizma, kao i umjetnost visokog stila".  Hesseove knjige su nakon Drugog svjetskog rata bile tražene u Njemačkoj koja se nalazila u potrazi za orijentacijom i samorefleksijom.

Kada je Hermann Hesse 1962. godine preminuo u svojoj kući u Švicarskoj činilo se da je njegova popularnost isčezla. Kritičari su njegovo djelo označili kao kolekciju kiča. Tek je hipi pokret u SAD-u pomogao da njegova literatura ponovo dobije na popularnosti. Poraslo zanimanje za Hesseom  se na kraju iz SAD-a proširilo cijelim svijetom i do danas nije opalo.

Autori: Laura Doeing/Zorica Ilić

Odg. ur.: Nenad Kreizer