I onima koji pomažu potrebna je pomoć. I njihovim mašinama potrebno je gorivo. Zato su Thomas Sperber i Marius Gläser Glezer iz Limburga u četiri sata ujutru sjeli u svoj kamion. U cisterni iza njih bilo je 32.000 litara dizel-goriva koje je doniralo 17 trgovaca naftom i naftnim derivatima iz Limburga i okoline. Namjera im je bila da ga besplatno distribuiraju u poplavljenim regijama – svima koji su tamo s bagerima i traktorima, kamionima i autobusima, svima koji rade s generatorima ili pumpama za vodu. Svoju namjeru prethodno su najavili na Fejsbuku.

Improviziranu pumpu otvorili su na parkingu u Remagenu, nedaleko od Sinziga, teško pogođenog poplavama. Jedan od prvih „mušterija" bio im je Rasim Cervidaku. Dovezao je tri bačve svojim bagerom. Cervidaku je vrtlar u Sinzigu i već više od tjedan dana pomaže sa svim svojim mašinama. On osobno je, kaže, imao sreće. Njegova kuća i poslovni prostor su na uzvisini i nisu pogođeni poplavama. Pa ipak, i njemu i njegovoj obitelji odmah je bilo jasno: žele pomoći žrtvama poplave sa svim što imaju. Njegov sin raščišćava ruševine bagerom porodične firme.

Solidarnost iznad svega

„Najveću pomoć pružaju ljudi iz okolice", kaže Martin Voß, znanstvenik iz Berlina koji se bavi proučavanjem katastrofa. „Pomoć pružaju pre svih oni koji nisu toliko pogođeni."

Solidarnost je ključna riječ ovih dana u poplavljenim područjima. Solidarnost i spremnost da se pomogne je ogromna – ona stiže i izvan ustaljenih, državnih struktura ili organizacija za pomoć. Mnogi koji ljude općenito doživljavaju kao sebične, zaprepašteni su time što se, nakon poplavnog vala, pojavio ogroman val spremnosti da se pomogne. Istraživanja, međutim, već desetljećima pokazuju da ljudi u situacijama katastrofe zaista pokazuju solidarnost, kaže Voß za DW. „U trenutku kada se ljudi nađu u ovakvim situacijama, takvo ponašanje postaje primarno".

Pritom se ne mora biti kao šezdesetogodišnji Hubert Schilles iz Mechernicha, koji je, iako je to bilo opasno po život, svojim bagerom od 30 tona odblokirao odvod vode na jednoj brani i tako spasio od velikog plimnog vala više od 10.000 ljudi.

Put od 300 kilometara – bagerom

Heroj je i Karsten Steiner. Taj snažni čovek sjeo je za volan svog teškog bagera u Sinzigu, pa je prvo uklonio jedan uništeni Mercedes, a zatim nastavio s raščišćavanjem naslage blata i mulja. Onda je svoj bager natovario na transporter i odvezao ga tristo kilometara dalje, u Georgsmarienhütte, kako bi tamo pomogao. I sve to o svom trošku. Na pitanje o gubitku zarade, Steiner odgovara: „Pa pogledajte malo oko sebe, ovim ljudima ovde je mnogo gore nego menu". Steiner je u Sinzigu radio i ovog vikenda.

„To su pravi heroji“, potvrđuje Wolf Dombrowsky, „oni koji se odmah prihvate posla. A najbolji su oni koji su u stanju organizirati i druge i reći im: Ti ćeš da radiš ovo, a ti ono." I Dombrowsky iz Bremena je znanstvenik koji proučava katastrofe. I on naglašava da konkurentski mehanizmi koji su u društvu u normalnim situcijama uobičajeni, u slučajevima katastrofe bivaju nadjačani. „U ovakvim slučajevima ljudi ostaju bez svega što imaju. A svatko tko pomaže je heroj."

Stari vatrogasni auti ponovo u akciji

Jedan od njih je i Max Diron je heroj. Ovaj 27-godišnjak upravo prolazi pored improvizirane pumpe za gorivo u Remagenu – i to u starom, već odbačenom vatrogasnom vozilu. Diron se u obližnjem Bonnu bavi prodajom i iznajmljivanjem oldtajmera, a ovakva vozila s pogonom na sva četiri kotača popularna su kao mobilne kućice za ljude koji žele odmor provesti u udaljenim planinskim predjelima, tamo gdje nema asfaltiranih cesta.

U poplavljenoj regiji Ahra sada često više nema takvih cesta, a Dironova rashodovana vatrogasna vozila iznenada su se vratila u spasilačku misiju. Prodavač oldtimera je krenuo u spasilačku akciju još u noći kada se dogodila katastrofa. „Punica me nazvala u pola četiri“, kaže.

Diron sada svakog poslijepodneva oko 17 sati kreće s grupom kolega iz firme u akciju koju je nazvao „Pomoć poslije posla". Nose metle, lopate, kolica, gumene čizme i sve drugo što je potrebno u kriznom području – plus veliku količinu motivacije. „Već smo očistili dvanaest kuća“, kaže Diron. I još tvrdi da njegova stara vatrogasna vozila prolaze i tamo gdje zapnu mnogo moderniji kamioni njemačke Organizacije za tehničku pomoć (THW). Zbog toga danas popodne namjerava svoju ekipu, kao i generatore i pumpe za vodu, odvesti u posebno izolirana sela.

Shuttle-busevi za prijevoz pomagača

Oni koji nemaju specijano vozilo, a ipak žele pomoći, do poplavljenog područja mogu stići i autobusom. Razne vrste autobusa prevoze pomagače još od sedam satu ujutru, gotovo 1.000 ljudi svakog dana. Organizator je Marc Ulrich iz Bad-Neuenahr-Ahrweilera.

On je brzo shvatio da postoji rizik od potpunog prometnog kaosa, ukoliko bi svi oni koji žele pomoći pokušali sa svojim privatnim automobilima doći do poplavljenog područja. To bi zakrčilo prolaz vozilima za spašavanje i evakuaciju. Ulrich je zato došao na ideju da organizira shuttle-buseve. Mjesto i vrijeme polaska objavljuju se na Fejsbuku.

Pomagačima koji kreću u misiju već se u autobusu daju važna upozorenja: „Ne ulazite nepozvani u prazne kuće". Ili: „Saslušajte ljude ako žele razgovarati, ali nemojte sami započinjati razgovor s njima".

Slijedi nova faza

Ulrich ne zna koliko će trajati ova spremnost da se pomogne. Ovaj 42-godišnji poduzetnik se pribojava da će ovu katastrofu uskoro potisnuti druge stvari. I znanstvenik Dombrowsky očekuje da će se privatna pomoć smanjivati. „Ljudi koji tamo odlaze i pomažu uglavnom su zaposleni, imaju obitelji, djecu, rođake. Doći će do svojevrsnog zasićenja od tog divnog osećaja koji ih sada ispunjava – da pomažu i da su heroji, da su veoma korisni. Poslije toga dolazi osjećaj: moram se vratiti na posao. Ili: potreban sam i svojoj obitelji. Ili: umorio sam se."

Najkasnije tada mora početi nova faza i to profesionalne pomoći, kaže Dombrowsky. „Ali tada je ionako prošlo ono najgore i spontana pomoć više nije potrebna." Dolazi faza rekonstrukcije.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android