Dan poslije Trumpove pobjede pozvali su me s jedne švicarske radijske postaje. Novinari pitaju kako protumačiti te izbore. Je li to kraj demokracije kao vjerodostojnog državnog uređenja? Čak kraj prosvjetiteljske ere? Mogao sam pričati koliko sam htio, ali na kraju će od toga ispasti 30 sekundi.

Bio sam zatečen. Zar je zaista moguće reći nešto o svjetskom poretku za 30 sekundi? Ili o bilo čemu što je važno? Ja za 30 sekundi jedva mogu opisati i moju omiljenu knjigu. Ili neku scenu iz Fellinijevih čarobnih filmova. Ili ljubav prema mojoj ženi. Za trideset sekundi mogu najbolje samo – šutjeti.

Trideset sekundi je neljudski kratko vrijeme. Ta poluminutna kultura je suodgovorna za to što je sada Trump to što je. Vjerojatno je njemu to vrijeme dovoljno za jedan tweet. I pet sekundi za čitanje. Tvitanje će sada vladati svijetom. Ova kao i druge (ne)društvene mreže su tehnološka mašina za mljevenje mesa, u koju se nabija naša prosvjećenost sve dok iz nje ne izađu samo tanke niti. Pomalo kao tijesto za pizzu. Ako ne pazimo, ono se trga.

Kad pokazujemo prstom na SAD, pokazujemo na sebe

Je li prosvjećenost ikada računala s takvim vremenskim tjesnacem? Nije. Njoj su potrebne kritične, ispitivačke misli. Da, baš to. No, ako bismo optužili Trumpa za razvodnjavanje ili čak za kraj epohe prosvjećenosti bilo bi, kao što kaže jedna njemačka poslovica, kao kad iz lavora zajedno s prljavom vodom izbaciš i dijete koje si u njoj okupao. To bi bila prevelika čast za Trumpa. On je samo nusproizvod, on je samo iskoristio razvojnu tendenciju koja je već bila tu.

A prišivati krivicu Sjedinjenim Američkim Državama za povratak polemičkog i iracionalnog mišljenja, bilo bi licemjerno. Prije manje od jednog desetljeća ta zemlja je izabrala prvog predsjednika crnca, što je bio poprilično razuman čin. Ako je epoha prosvjećenosti počela dobivati pukotine, onda je to bilo kod nas, u Europi i to prije više desetljeća. Kad pokazujemo prstom na Ameriku, mi pokazujemo na sebe.

Devedesetih, u stvari još sedamdesetih, s pojavom Schwarzenbach-inicijative koja je bila netrpeljiva prema strancima, u Švicarskoj su se pojavili populisti od formata. Jednom milijarderu je, slično kao Trumpu, pošlo za rukom da dugogodišnjim političkim radom preusmjeri Švicarsku narodnu stranku (SVP) i da od nje napravi izuzetno efikasan i snažan instrument svog populizma. Velikom dijelu naroda je poput Trumpa prodao bajku o bogatašu kojem je više stalo do briga običnih ljudi nego do vlastite samozaljubljenosti.

Propast prosvjetiteljskog razmišljanja

Od tih vremena vlada populističko izvanredno stanje. Specijaliteti su – probuditi netrpeljivost, pojačati je i usmjeriti, antieuropski stavovi, ksenofobija. I naravno – Make Switzerland great again! Izolacionizam natopljen švicarskom mitologijom.

Propast prosvjetiteljskog razmišljanja može se mjeriti i po tome po čemu Švicarci sami sebe definiraju – po direktnoj demokraciji. Narodna volja, koja nalazi svoj izraz u referendumima koje pokreću narodne inicijative, izokreće se i dovodi do apsurda. Odluke na referendumima koje bi trebale biti izraz zrelosti građana, prožete su slutnjama, mutnim osjećajima i nagađanjima i pojednostavljenim predrasudama. Bira se iz trbuha, a ne iz glave, potpuno isto kao u Americi.

Narodna volja se na kraju okreće protiv interesa istog tog naroda. Inicijativa protiv masovnog doseljavanja dovela je prije dvije godine do teške krize u odnosima s Europskom unijom. I to unatoč tome što je doseljavanje puno dobrog donijelo ovoj zemlji. Tako nastaje bizarno iskrivljena demokracija, u kojoj većina ni na koji način nije u posjedu kamena mudrosti.

Europski populizam: Trump u dobrom društvu

No, važno je da bude manje stranaca, naročito onih neomiljenih, koji nemaju debeli novčanik i ne odsjedaju u našim luksuznim hotelima. Koji neće dobiti posao na razini menadžmenta u bankama i osiguranjima ili u onome što je ostalo od industrije. Za sve koji ne mogu sebi priuštiti ovako nešto važi – van iz Švicarske. Ili – zabijte ruke u naše zahode. Naime, ako rade poslove koje Švicarci više neće, onda su stranci dobrodošli.

Švicarska odavno nije usamljena u svemu ovome. Oni koji su ranije bili šegrti Švicarske narodne stranke, odavno su je pretekli. U Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji, Poljskoj i Mađarskoj. Trump ima dobro društvo. Možda bi svi oni trebali osnovati klub tviteraša, neko vrijeme bi se zabavili slanjem poruka. Trump bi naravno bio predvodnik. On bi ostalim članovima kluba objasnio kako da današnjem razočaranom, usamljenom, gnjevnom građaninu koji je lijen na razmišljanju, objasne svijet u 140 znakova. Pristup klubu bi imali samo oni političari koji bi pristali da reduciraju svoju sliku svijeta i čovjeka na tviterašku dužinu.

Za sve koji su navikli misliti malo složenije, koji ulažu vrijeme u to da se zaista informiraju, da preispitaju svoje stavove, koji su spremni zastupati višeslojnost svijeta i humanističke vrijednosti, za sve njih će vrata tog ekskluzivnog kluba ostati zatvorena.

No mi bi to lako preboljeli.

Pisac na njemačkom jeziku Catalin Dorian Florescu rođen je u Rumunjskoj. Od 1982. živi u Švicarskoj. Studirao je psihologiju i psihopatologiju u Zürichu i potom radio u Centru za pomoć narkomanima. Za roman „Jakob odlučuje da živi" dobio je 2011. Švicarsku književnu nagradu. Ove godine je u Münchenu objavio roman „Čovjek koji donosi sreću“.