Sada napokon ima mjesto. Mjesto gdje će žalovati za svojom majkom. Saskia von Brockdorff ima 81 godinu. Njena majka Erika Graeffin von Brockdorff ubijena je 13. svibnja 1943. godine u zatvoru Berlin-Plötzensee, mjesto koje je nacistima služilo kao stratiüte. Ništa nije ostalo od nje, ni grob, niti bilo kakav trag. Hitlerova Njemačka je željela zatrla svaki grob kako ne bi stvorila kultno mjesto okupljanja pobunjenika. Tako je pepeo brojnih obješenih pobunjenika nestao na berlinskim grobljima.

Vrlo njemačka priča

Bilo je to tako sve do ovog ponedjeljka. Na 76. godišnjicu pogubljenja Erike von Brockdorff njeni posmrtni ostaci su pokopani na poznatom Dorotheen groblju u središtu Berlina. Riječ je o priči o stravičnom radu jednog medicinara, žalovanju i sjećanju. Sjećanju na hrabre ljude. Riječ je o jednoj vrlo njemačkoj priči.

Prije tri godine su se u okviru ostavštine anatoma Hermanna Stieva (1886-1952) pojavili mikroskopski preparati oko 300 žrtava vješanja. Radilo se uglavnom o ženama. Vrlo mali ostaci. "Vrlo mali dijelovi organa, veličine stotog dijela milimetra", kaže profesor medicine Andreas Winkelmann, koji je radio na ovom pronalasku.

Stieve, koji je od 1935. godine bio direktor Odjela za anatomiju u berlinskoj bolnici Charité, je s nacistima imao dogovor. Prema tom dogovoru on je dobivao još uvijek tople leševe svježe obješenih kako bi na njima mogao vršiti istraživanja. Njegovo specijalno područje istraživanja bilo je razvoj mjesečnog ciklusa kod žena. On je koristio leševe za istraživanja i uzimanje tkiva nakon čega je organizirao spaljivanje leševa i uklanjanje pepela.

Svake tri minute jedna smrtna kazna

Stieve je bio „uslužni djelatnik nacionalsocijalističkog nepravednog sustava", kaže Johannes Tuchel, direktor Memorijalnog centra njemačkog otpora. On opisuje posebno oštar Hitlerov obračun s pobunjenicima "Crvene kapele" (org: "Roten Kapelle"). Reichskriegsgericht (najviši vojni sud u nacističkoj Njemačkoj – op. red.) je osudio Eriku Graefin von Brockdorff, mladu majku, na deset godina zatvora. Ipak Hitler je želio smrtnu kaznu. Pravosuđe je ispunilo njegov zahtjev i promijenilo presudu. "Uvečer 13. svibnja između 19 i 19:36, u tro-minutnom taktu, izvršeno je 13 smrtnih kazni. Oko 20 sati leševi su stigli kod Stievea.

Karl Max Einhäupl, aktualni predsjednik Uprave Sveučilišne klinike Charité, kaže da je Stiev bio počinitelj u dvostrukom smislu: "Jer je pokušao vršiti istraživanja na ovim ljudima i jer je u najvećoj mjeri provodio uklanjanje tih obješenih osoba." Einhäupl naglašava da je "potpuno jasno da su to bili ljudi iz pokreta otpora". Šef Charitéa kaže da je "riječ o prosvjetljenju, o sjećanju, o tome da se ubijenima može vratiti njihovo dostojanstvo". "Mi u Charitéu ćemo čuvati sjećanje na ove žrtve, koje su korištene u znanosti", obećava on.

Njemački i hebrejski

U maloj kapeli na groblju u središtu Berlina protestantska pastorica Marion Geidel i katolički svećenik Lutz Nehk, koji su u svojim crkvama regionalni povjerenici za kulturu sjećanja, i rabin Andreas Nachama, služe „međureligijsku misu". Čitaju tekstove iz Svetog pisma. Jedan psalm na njemačkom i hebrejskom, te tekst proroka Ezekijela. Nachama govori dok drži ruku na svijetloj, drvenoj urni. Izgovara molitvu za mrtve.

Iz crkve se ide na groblje. Urne u rukama jednog od uposlenika groblja, vjerski službenici, neki od pripadnika obitelji žrtava, novinari. Svi su ganuti.

Groblje "Dorotheenstädtische", oko kilometar udaljeno od Reichstaga, je posebno groblje u srcu Berlina. Nešto poput Pere Lachaise u Parizu. Od 19. stoljeća svoje posljednje počivalište ovdje nalaze posebno važni stanovnici grada. Kazališni radnici, književnici, kompozitori, filmski radnici, arhitekti, revolucionari, kao i veliki mislioci DDR-a. Od 2006. godine ovdje je grob predsjednika Johannes Raua.

Nekoliko metara dalje jedan veliki križ i kamena kocka podsjećaju na borce otpora koji su ubijeni u nacionalsocijalizmu. Neki od upućenih u propali pokušaj atentata na Hitlera 20. srpnja 1944. godine su ovdje već pokopani. U slučaju drugih, poput Dietricha Bonhoffera i Hansa von Donhanyia, koji su ubijeni u koncentracionom logoru, može se pronaći barem ime iako više nema njihovih posmrtnih ostataka.

Pogrebna povorka se zaustavlja preko puta križa, urna biva spuštena u grob. Vjerski službenici pozivaju na zajedničku molitvu "Oče naš". Rabin govori molitvu za mrtve. Pada po neka kap kiše. Brojne kamere su uključene. A onda članovi obitelji, Einhäupl i Tuchel i gosti prilaze grobu, bacaju grumenje zemlje u mali grob koji će kasnije biti zatvoren granitnom pločom.

I Saskia von Brockdorff je tu. "Morate razumjeti nekakvi dijelovi stanica, kako to kažu anatomi, nisu moja majka. Moja majka je nešto sasvim drugo", kaže ona nekoliko minuta kasnije. Bori se da nađe riječi: "No sretna sam ipak da ovo mjesto postoji. Jer sam inače stalno išla do Plötzensee, koje je jedno strašno mjesto." Plötzensee je mjesto gdje je izvršeno vješanje više od 2.800 ljudi. Inače je smrtna presuda koju je protiv njene majke donio nacistički režim ukinuta tek 2009. godine.

I još jedna njemačka priča. Grupa "Rote Kapelle" je dugo vremena bila ozloglašena kao komunistički pokret otpora - što nije bilo točno.

Saskia von Brockdorff kaže da je njen zadatak danas svjedočenje. Ona često sreće mlade. Kaže da u berlinskom kvartu Friedenau jedna ploča podsjeća na njenu majku, kao i da se od prije nekoliko godina trg ispred željezničke stanice Südkreuz zove Erika Graefin von Brockdorff. No ovdje, ovdje na groblju, kaže ona, je lijepo. Njena majka sada ima mjesto počivališta, a ona mjesto gdje će dolaziti.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android