Risto Sarić sjedi na svojoj verandi. Okružen je ljudima. Susjedi, prijatelji. Meho, profesor.  Goga i Elmir. Njegova prijateljica Ljuba. Moglo bi se reći – djevojka ili nevjenčana supruga. Ali bi ti izrazi  bili pomalo neobični za opisivanje ljubavnih odnosa čovjeka koji ima 93 godine.

Dok priča, Risto kao da gleda u daljinu. Njegov glas ima hercegovačku melodiju, poštapalice su uvijek vickaste. Na licu mu se vidi proživljeni život. Bore, kao rukopis vremena, koji smo u epohi koja slavi plastičnu ljepotu možda zaboravili čitati. Za Ristu Sarića se može reći da je naočit i rječit čovjek.

Vjerojatno su tako o njemu mislile i njegove tri pokojne žene. Prva koja je iz ovih krajeva, druga Bunjevka iz Subotice i treća, Mađarica, koja je pristala doći s njim nazad u njegov zavičaj u poslijeratnu Hercegovinu. I tu treću ženu je nadživio.

Ljubu, sadašnju  dosta mlađu prijateljicu koja je hrvatskog porijekla, upoznao je u subotičkom Domu za starije osobe, gdje Risto provodi poneki mjesec najoštrije zime. I poveo ju u svoje selo. „Ne umijem ti ja bez žene", kaže Risto sa šeretskim osmjehom. Ljuba se smije zajedno s njim.

Boračka četrdeset i prva

Selo Borci nadomak Boračkog jezera, dvadesetak kilometara uspona od Konjica. Danas je ovo srpsko selo opustjelo. Risto Sarić je bio i ostao izuzetak. Kronika sela u prošlom vijeku je dobrim dijelom kronika njegovog života. U nju su stala dva rata.

Drugi svjetski rat je u selu počeo kada je nova, ustaška vlast, poslala svoje naoružane pristaše u selo: „Ustaše su ovdje otjerale s Boraka sve najuglednije momke i ljude, prevarili su ih, kao nešto da im priopće u gostioni, povezali ih, potjerali u Konjic i pobili ih gore na Ivan planini. Jedan je pobjeg`o strijeljan. Bio samo ranjen, sišao od Ivan sedla, od tunela do ovdje. On nam je ispričao situaciju. I mi – bjež` u šumu. Tako su iz svih srpskih sela pokupili koje su našli. Neki su bili moje godište, trojica, četvorica. I njih su ubili."

Risto pripovijeda o ovom pokolju kao da se dogodio jučer. Posljedica je bila – ustanak. Ustanicima su se pridružili komunisti iz Mostara: „Među ovima koji su digli ustanak bilo je najviše Mostaraca, bilo je tu divnih ljudi. Prvi partizan koji je poginuo gore, kada su dočekali ustaše da brane srpsko selo, bio je iz Mostara, musliman. To se sada malo priča, sad je drugo vrijeme. Nitko ne priča o tome. Krajnje je nepošteno. Ali što možemo."

Vrijeme obračuna

Risto ne izostavlja ni priču o ponovnom pokušaju upada ustaša u ustaničko selo. Ovaj put su ih preduhitrili, sačekali i zarobili. Prijeki sud je uvjerene ustaše osudio na smrt: „One koji su pošli na silu pustili su. One koji su dobrovoljno činili to što su činili, strijeljali su."

U priči se pojavljuju i četnici, koji se na početku pridružuju ustanicima. Međutim, okreću se protiv konkurentskog, partizanskog pokreta otpora. Risto to naziva izdajom: „Kada su četnici ubacili svoje, mučki su ubili i srpske i muslimanske komuniste. Sada pišu razne knjige, ali o tome ne pišu. Nego pišu gdje su partizani griješili. Normalno da je bilo grešaka i ovamo."

Risto Sarić nema potrebe udvarati se nikome. Dovoljno je star i predugo istinoljubiv da bi govorio iz ideološke potrebe da ocrni protivnike: „Nisu ni svi četnici bili neljudi. Neki su morali, neki su išli da se brane. Takvo je vrijeme bilo. Ovdašnji četnici, to je istina, nisu napadali već su se branili."

„Da ti nije bilo Tite, ti bi čuv'o koze"

Poslije 1945. Risto sa zanosom prihvaća nove ideje. Najprije je umjesto Boga na najvišu poziciju u svom životu stavio ljudski razum: „Čitao sam knjigu Vase Pelagića 'Umovanje zdravog razuma'. Ja sam do tada vjerovao u Boga. Kad sam tu knjigu pročitao, ja sam rekao – doviđenja! Vasa Pelagić je tada rekao: Vjerovao bi svak' u Boga, kad bi moglo bit, da očita vjerovanja, pa da bude sit."

Risto je aktivan u omladinskim organizacijama, postaje član sreskog komiteta, zaposlio se u općini gdje je potom desetljećima radio. „Svi smo počeli s gole ledine. Kad sam počeo raditi nisam mogao ni češalj uzeti. Ništa nije bilo. Ali smo se borili za to da stvorimo nešto. Pa podignuti putevi, škole, fabrike. Kad smo najbolje mogli živjeti, onda nas razrušiše. Strana politika i domaći izdajnici."

Ovako Risto opisuje kraj jugoslavenske države. Risto smatra da sada sve strane opet prekrajaju prošlost.  I da će time otrovati svoju djecu. Pokazuje ratni portret Josipa Broza Tita. Kaže da su ga neki gosti pitali što će mu to u kući, a on ih otjerao napolje. Smatra da je Jugoslavija mnogima koji ju sada pljuju omogućila da kao radnička i seljačka djeca završe visoke škole. Jednom od njih je rekao: „Da ti nije bilo Tite, ti bi čuv'o koze, a ne bi završio fakultet u Beogradu."

„Ovaj rat je bio gori od onog"

„Ovaj rat je bio užasan, jer se takva politika vodila da se ne sprečavaju ekstremi. Nisu to radili ni muslimani, ni Srbi ni Hrvati. Nisu kažnjavali ekstreme. A sve su znali. Nekome je bio cilj zavaditi te nacije, kakvo bratstvo, kakvo jedinstvo. Užas." Risto ogorčeno govori o traumatičnim ratnim iskustvima iz devedesetih. U selu je 1992. brzo zaradio status disidenta. Ili, kako su tadašnji gospodari rata na srpskoj strani govorili – izdajnika. Risto naprosto nije krio što misli: „Pop je bio ovdje za vrijeme rata, a više njega sto metara su silovali. I vrište djevojke. Ništa nije poduzeo. Ništa. Jeli su tuđe brave koje su dotjerali od muslimanskog življa, pa ispeku i zovu popove, oni jedu s njima. Znaš što to znači? Meni se ogadilo. Počeo sam kritizirati. I prijetili su mi. Dobio sam pet metaka kraj glave."

Kada priča o sudbini jedne mještanke pogled mu se ispuni dubokom tugom: „ Ubili su ovdje jednu nenu, muslimanku od 8o godina i njenog sina, kojima su garantirali da im neće ništa biti. Međutim, došli su zlikovci sa strane. Jedna užasna grupa, pljačkali su, ubijali, silovali."

Ovdje Risto zašuti. Kao da sabire misli. Ili pokušava naći riječi za ono što se dogodilo u njegovom rodnom selu: „Nažalost, nitko ju nije branio. Nisam saznao odmah. Čim sam čuo otišao sam, ali je bilo kasno. Poduzeo bih nešto. I sramota me samo što sam bio tu u selu kad se to desilo. Jer da je to bilo ovdje kod mene, mogla bi samo moja glava otići. Ne bi mi bilo žao. Bilo bi me sramota živjeti, a takvo nešto dozvoliti, ako mogu spriječiti. Eto tako."

Odlazak i povratak

Sada smo i svi mi, okupljeni na Ristovoj verandi, zašutjeli. Pramen oblaka ili magle – to se ovdje na Boračkom jezeru ne može uvijek razlikovati – pluta prema planini Prenj. Sjenke se izdužuju.

Risto prvi progovara. Kaže da je 1994. napustio selo na koje su padale granate i s bolesnom ženom i prtljagom malo pješke, malo kojekakvim prijevozima, dogurao do Podgorice, a potom ženinoj rodbini u Suboticu. Tu je bio izbjeglica. Odmah poslije završetka rata zaputio se nazad.  Najprije u Konjic, gdje se vratio u opljačkani stan: „Radio sam 30 godina u općini. Svi me znaju. Kad sam se vratio u Konjic neće nitko pozdraviti. I ako pozdravi, ne smije sa mnom šetati. To je bilo zavađeno, friško, ubijali jadili… Rane nisu zarasle, velika mržnja." Ipak, dobri ljudi mu pomažu. Odlučio je da se vrati na djedovinu, u selo. Tamo više nije bilo nikoga: „Ovaj narod što je nastradao, to je užas jedan. Od Konjica do Nevesinja svi su Srbi napustili svoje. Čak su i mrtve nosili. To je takva glupost. Takva nezrela politika do Gospoda Boga. Svi su mogli ovdje bolje živjeti. Pomrli su 90 posto svi koji su otišli odavde."

Risto je očistio kuću koja je služila stoci za plandovanje. Nije bilo ni struje niti vode. Najlonima su pokrpani prozori: „Rekao sam, idem na svoje, neću da me država hrani. Ja sam seljačko dijete, naučio sam kopati. Neću gladovati sigurno. Uvjeravali su me da ne idem. Jest bilo friško, ali ja sam riskir'o. Mjesec-dva sam spavao bez vrata i prozora. Polako sam se kućio. Ogradio sam svoju i sestrinu baštu. Uspio sam. Na svome sam."

I dan danas Risto ne ide na sabore izbjeglih Srba koji se jednom godišnje, o Petrovdanu, skupljaju oko crkve. To donosi svađu. „Uvjerili su ih da nitko ne kaže za svoje da nije trebalo ovako. Iako su nastradali, nisu mogli gore, ostavili sve svoje. A ovu su zemlju ovdje pradjedovi osvajali motikama i krampama. Boračko jezero je jako fino za život."

Jednom su i strani novinari načuli za priču neobičnog povratnika.  „Dovodili su neke Francuze, novinare, da prikažu kao da su se Srbi vratili. A nisu, samo ja. Ja im kažem – a i ja sam vam slab Srbin."

Risto, posljednji partizan

„I za vrijeme rata sam govorio mladićima ovdje da ne čine zlo“, kaže Risto. „Pitat će se poslije rata gdje si bio, što si radio." Risto ostaje dosljedan kada kaže da se i poslijeratna vlast pretvorila u leglo korupcije i kriminala. A nacionalizam je način vladanja. „I u jednoj i u drugoj i u trećoj naciji ima poštenih ljudi. Oni su nažalost u manjini. A dobro je da nas ima tak`ih. Kako može netko tko ima gram zdravog razuma mrziti nekog zato što mu se ne sviđa njegovo ime?"

Risto nema djece. Ali ima živu stariju sestru Joku, koja s 95 godina još uvijek vidi plesti. I dva sestrića. Jedan je u Kanadi, a drugi u Beogradu. „Ali moji prijatelji ovdje su mi kao obitelj."

Bašta iza kuće je velika, ima puno voća, a ovaj borački domaćin, kako kaže, voli dijeliti. Risto Sarić je odlučio kako će živjeti. I gdje će umrijeti – bez izbjegličke tuge, jer je u zavičaju. Njegova vedrina je zarazna: „Budi čovjek, budi karakteran, pošteno radi, pošteno živi. Voli ljude! Voli prirodu! I sve je tu."