Posljednji naftni dragulj predsjednika Venezuele
31. siječnja 2019
Vlada u Caracasu je godinama bila sigurna u barem jedan izvor prihoda: teška nafta Venezuele je brodovima stizala u SAD i tamo ju je preuzimala kompanija Citgo. Ta naftna kompanija je još od konca osamdesetih u vlasništvu venezuelanske državne kompanije PDVSA (Petróleos de Venezuela S.A.) tako da je onda tu naftu prerađivala u svojim rafinerijama i prodavala na svojoj mreži benzinskih postaja u SAD-u. Svaki zarađeni dolar je onda odlazio u Caracas.
Taj posao je dobro funkcionirao čak i nakon što je koncem devedesetih Hugo Chavez preuzeo vlast i kada su odnosi Venezuele i SAD-a doslovce bili na rubu oružanog sukoba. Ali i tada su Chavezu uredno stizali dolari američkih vozača.
No vlada američkog predsjednika Trumpa ovaj put nije samo na riječima iza predsjednika parlamenta Venezuele i privremenog predsjednika Juana Guaidoa u njegovom sukobu protiv još uvijek formalnog predsjednika Nicolasa Madura. Proglašene su sankcije protiv Venezuele kojima se ne ometa rad naftne kompanije Citgo, ali njezina dobit ne odlazi Maduru u Venezuelu nego se stavlja na blokiran račun odakle bi mogao odlaziti Madurovom protivniku, Guaidou.
„Slomljena" neovisnost naftne kompanije
Zato je i Madura ta odluka i više nego razbjesnila. „Hoće nam ukrasti Citgo", tumači svojim građanima u televizijskom obraćanju i prijeti kako će se protiv te odluke boriti i pred američkim sudovima.
I venezuelanski politolog Ivo Hernandez objašnjava kako su te sankcije doista od presudnog značenja: „SAD je bio jedini izvor prihoda u dolarima za Venezuelu. Kratkoročno i srednjoročno, to je težak udarac Maduru." I Günter Maihold iz Zaklade za znanost i politiku (SWP) smatra kako sad „sve ovisi o tome, koji alternativni prihodi Venezueli još stoje na raspolaganju." Njih zapravo nema mnogo – ali ima mnogo dugova.
Jer njezin naftni koncern PDVSA jednostavno ne može plaćati sve hirove vlade u Caracasu. Isprva, dok se PDVSA širio i u dvije tranše, 1986. i 1990. onda potpuno preuzeo američku naftnu kompaniju Citgo, on je još bio svojevrsna „država u državi" i dobro je zarađivao ne na kraju jer je donosio odluke autonomno od vlade.
Ali Hugo Chavez je trebao novac PDVSA kako bi ispunio sve ono što je obećao biračima tako da je onda PDVSA štrajkom pokušao zaustaviti to pražnjenje blagajne. Chavez je za štrajk optuživao tek vrhušku naftne kompanije: „Obični radnici PDVSA su za ovu revoluciju, a oni koji to nisu, neka odu nekamo drugdje. Neka odu u Miami", govorio je Chavez.
Sve brže ide nizbrdo
Na koncu, pobijedio je Chavez. 2003. je dao otpustiti skoro 18.000 štrajkaša PDVSA koje je optužio kako su „državni neprijatelji". To je bio i početak propasti i naftne kompanije Venezuele: ona se proširila sve do Njemačke gdje je bila suvlasnik Ruhr Oel Gmbh s kompanijom BP, ali je još 2010. svoj udio prodala ruskom Rosneftu.
Prije Chaveza Venezuela je eksploatirala oko 3,5 milijuna barela nafte na dan, 2017. je to bilo još jedva dva milijuna, po procjenama OPEC-a i zbog gospodarske krize, prošle godine je Venezuela na tržište slala još samo 1,2 milijuna barela.
Kapacitet rafinerija Citgo u SAD-u je oko 750.000 barela. Ostalu naftu, kako pretpostavlja Hernandez, Venezuela prodaje Kini i Rusiji, ali za tu naftu tamo ne dobiva dolare nego to služi za otplatu dugova. Samo Kini Venezuela duguje 50 do 60 milijardi dolara, a slično je i s Rusijom. Zapravo, Venezuela je već 49,9% svoje američke kompanije dala kao polog Rosneftu, tako da su ove Trumpove sankcije i u Moskvi primljene s negodovanjem i prijetnjama kako će Rusija braniti svoje interese „u okvirima međunarodnog prava".
Utrka s vremenom prije propasti
U svojoj gladi za dolarima Venezuela je počela rezati i svoju „zlatnu kokoš" u SAD-u: Citgo je naftna kompanija sa sjedištem u Houstonu osnovana još prije stotinjak godina, a kad ju je preuzela Venezuela imala je još mrežu od oko 14 tisuća benzinskih postaja. Danas ih je još oko 5.000, a i od osam rafinerija koliko ih je imala su ostale još tri.
Odluka američke vlade blokirati račun naftne kompanije Citgo je golem problem za Madura. Po mišljenju Trumpovog savjetnika za sigurnost Johna Boltona je tu riječ o oko sedam milijardi dolara, a tijekom godine bi tu trebalo stići još oko 11 milijardi. No to nije tako jednostavno.
S jedne strane Maduro ovako više nema interesa slati naftu u SAD nego je radije prodavati na svjetskom tržištu. Ali cijena nafte je ionako niska, a nafta koju Venezuela šalje negdje drugdje služi tek da bi ta zemlja plaćala svoje stare dugove. S druge strane to je i rizik da se uništi američku kompaniju Citgo: rafinerije nafte nisu jednostavna postrojenja i pogoni ove kompanije su napravljeni za razmjerno nekvalitetnu i „prljavu" naftu Venezuele. Rafinerije ne mogu samo tako početi prerađivati naftu i iz nekog drugog izvora, objašnjava Ivo Hernandez.
Zato stručnjaci procjenjuju kako ova neizvjesnost ne može dugo trajati. Vjerojatno je da će Nicolas Maduro shvatiti da mu malo pomaže i podrška Rusije i njegovo pozivanje na temelj američkoga gospodarstva, poštivanje vlasništva. Tako barem procjenjuju špekulanti na burzama: zanimljivo je kako vrijednost dionica venezuelanske PDVSA – raste. Njihova računica je kako će Maduro brzo „pući" i ipak prepustiti dužnost, a onda bi i PDVSA opet mogao jamčiti lijepu zaradu.