Nedavni sastanak na vrhu zemalja srednje i istočne Europe i Kine je barem bila prilika da i europski tisak uopće javlja o velikoj potrebi ulaganja u te zemlje, ali i o zabrinutosti što to čine Kinezi. No tu ima i mnogo nesporazuma - na svim stranama.

Iako ne treba sumnjati kako je izvješće koje je pisao Frankfurter Allgemeine Zeitung početkom mjeseca pisano u dobroj namjeri, on odlično pokazuje nesporazum između razvijenih zemalja Europe i zemalja koje traže spas u kineskim investicijama. U njemu se, između ostalog, opširno javlja o namjerama Kineza da izgrade novi blok termoelektrane u Tuzli, što bi trebala biti i jedna od najvećih investicija u Bosni i Hercegovini u visini od 920 milijuna eura. Članak prenosi i zaprepaštenost predstavnika Europske unije što ta zemlja, kojoj je cilj postati članica Unije, još uvijek ustraje u tehnologiji proizvodnje električne energije iz fosilnog goriva što definitivno nije smjer u kojem se Europa želi kretati.

Vjerojatno nitko iz inozemstva ne treba stanovnicima Tuzle i čitave Bosne i Hercegovine objašnjavati što je tamošnja termoelektrana učinila s okolišem. To nije tek ekološka katastrofa, to već graniči s ekološkom apokalipsom: od kako je 1963. počela s radom u TE je sagorjelo na desetke milijuna tona razmjerno nekvalitetnog lignita iz rudnika Banovići, Gračanica i Bukinje. Elektrana je svoju šljaku prepunu teških metala i drugih otrova natrpala praktično svugdje gdje je mogla na toj nekad plodnoj zemlji. Kiša taj otrov odnosi i u vodu, a upravo je TE Tuzla dobrim dijelom "zaslužna" što je čitava Bosna i Hercegovina na vrhu ljestvice zemalja po zagađenosti zraka u Europi.

Zašto BiH želi graditi blok 7 TE Tuzla s kineskim kreditom?

Blokovi 1 i 2 TE Tuzla su na sreću već zatvoreni, ali upravo u dogovoru i s Europskom unijom se Sarajevo obavezalo već do 2023. zatvoriti i blokove 3, 4 i 5. Blok 6 je navodno obnovljen, makar tamošnji građani ne vjeruju kako je sad i on postao bitno "čišći". Usprkos svemu tome, zašto Bosna i Hercegovina želi graditi blok 7 termoelektrane i to uz golemi kredit Kineza?

Makar nije sporno kako je Elektroprivreda BiH mogla i morala učiniti mnogo više na zaštiti okoliša i za zdravlje i život tamošnjeg stanovništva, ovakve i slične propovjedi dužnosnika Europske unije i zapadnih medija ne nailaze uvijek na razumijevanje stanovništva siromašnih zemalja Europe. Bogati si mogu priuštiti alternative, ali tu se nameće pitanje: što mi vrijedi i čisti zrak ako sjedim kod kuće nezaposlen? U Tuzli to neće biti čak ni kod kuće jer je i tlo zagađeno tako da mladi i sposobni moraju trbuhom za kruhom. I to ne raspravljajući mnogo o visini plaće koju će primati, možda baš u stranoj zemlji u kojoj se pišu takvi "poučni" napisi.

Doduše, još je teže vjerovati dobrim namjerama nadležnih službi Bosne i Hercegovine koje zapravo ekologiju navode kao jedan od glavnih razloga te investicije: po projektnoj dokumentaciji, novi Blok 7 TE Tuzla bi trebao mnogo manje zagađivati okoliš, ali ima mjesta sumnji da se uopće tehnički može eliminirati toliki sumpor tamošnjeg ugljena. Pitanje šljake i dalje nije jasno određeno, a bilo kakva termoelektrana je ujedno i prava tvornica ugljičnog dioksida i plinova koji uzrokuju efekt staklenika - TE Tuzla godišnje sagori preko 3,3 milijuna tona ugljena. Objašnjenje i samog Bakira Izetbegovića kako će se u Bloku 7 koristiti "američka tehnologija" Europljanima nipošto nije jamstvo zaštite okoliša, a još manje jest što će je graditi dosadašnji svjetski rekorderi u zagađenju, Kinezi.

A što je s TE Banovići, TE Stanari?

Što je još gore, Tuzla nipošto nije jedini projekt termoelektrana: tu su i TE Banovići, TE Stanari, planovi o proširenju su već daleko odmakli i u Ugljeviku, Gackom, Kaknju... EU tu svakako ima razloga za zabrinutost zbog devastiranja okoliša čitave regije jer je možda čak još gore s projektima takozvane "čiste" energije hidroelektrana. Planira se preko 300 novih hidroelektrana, u pravilu uz prosvjede lokalnog stanovništva koje se već uvjerilo iz već završenih projekata kako tu korist u prvom redu ima samo investitor.

Često se daleko precjenjuje kapacitet rijeka i rječica obzirom na oscilacije kroz godinu: samo na Neretvici se planira izgradnja čak 15 malih elektrana. A tu su onda i druge posljedice: danas gotovo kao kuriozitet zvuči davna ideja Nikole Tesle izgraditi hidroelektranu preko Plitvičkih jezera, mišljeno u najboljoj namjeri kao izraz zahvalnosti svojoj domovini. Projekt na sreću nikad nije realiziran pa tako danas Nacionalni park Plitvička jezera posjećuje oko 1,7 milijuna turista godišnje.

Razlog zašto Bosna i Hercegovina ustraje u izgradnji novih elektrana je potpuno jasan: izvoz električne energije je na drugom mjestu robe i usluga koje izvozi ta zemlja, a zagovornici gradnje Bloka 7 u Tuzli tvrde kako je samo ta elektrana zaslužna za gotovo polovicu proizvodnje električne energije Bosne i Hercegovine. Ako bi se zatvorila TE Tuzla, ta zemlja bi čak morala uvoziti električnu energiju makar već ionako grca u kroničnom vanjskotrgovinskom deficitu. Ovako, izvoz električne energije iz Bosne i Hercegovine neprestance raste, osobito u susjedne zemlje Hrvatsku i Srbiju.

Tisuće radnih mjesta važnije od ekologije?

Argument zagovornika gradnje novog bloka termoelektrane u Tuzli jesu i tisuće radnih mjesta koje bi nestale njenim zatvaranjem. U zemlji sa stopom nezaposlenosti od preko 25% čini se kako tu uopće nema izbora - bez obzira što govorio EU. Posve je drugo pitanje zašto u Bosni i Hercegovini nema više ulaganja onda i u projekte koji neće toliko ugrožavati okoliš. Zlatno je pravilo investitora u zemlje razmjerno niskog životnog standarda da ih zanimaju samo pogoni za ono što će izvoziti i prodavati bogatijim kupcima - i tu se opet dolazi do energetskih projekata.

No činjenica jest i da BiH čak pada na ljestvici konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma (2017. je bila na 90., prošle godine je svrstana na 91. mjesto), što ne znači ništa drugo nego da investitori dolaze u tu zemlju, ali brzo i odlaze, prije svega nezadovoljni političkim i pravnim okvirima gdje im onda samo razni "savjetnici" mogu pomoći da se uopće snađu. Ti "savjeti" bi mogli biti tek druga riječ za korupciju, a onda izgleda i da se proces donošenja odluka nije bitno promijenio još od doba romana Meše Selimovića. To su već okusili i Kinezi: čak i kada je riječ o TE Tuzla sporazum je potpisan još na sastanku 16+1 održanom u Beogradu 2014. a vlada Federacije je izdala jamstvo tek u kolovozu prošle godine nakon što su mediji već javljali kako se kineski investitori povlače iz projekta.

I nakon proteklih sastanaka zemalja istočne i jugoistočne Europe s predstavnicima Kine su bosanskohercegovački mediji redovito javljali kako je dogovoreno najviše ulaganja baš u tu zemlju. Redovito se zbog toga čuju i zabrinuti komentari iz Europske unije, ali se dosad od kineskih investicija nije vidjelo mnogo: i po najnovijim službenim statistikama Agencije za unapređenje stranih investicija u Bosni i Hercegovini do 2017. po volumenu ulaganja su daleko na prvom mjestu Austrija i susjedne Hrvatska i Srbija - Kina uopće nije na popisu.

Ali najavljene i dogovorene investicije u okviru ovog kineskog novog Puta svile su i posve drugih dimenzija od dosadašnjih ulaganja. Popis projekata se čita kao ispunjenje baš svih želja Bosne i Hercegovine: tu su i autoceste i zračne luke, proizvodni pogoni, elektrane i drugi infrastrukturni projekti. Može li Bosna i Hercegovina sa svojim BDP-om od tek nešto preko 18 milijardi dolara uopće otplaćivati sve te kredite za projekte kojima teži? I što će se dogoditi ako to ne uspije?

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android