Pojedini europski vlastodršci kao da parafraziraju prvu rečenicu Komunističkog manifesta: „Bauk kruži Europom“ ali danas se govori o „bauku Balkana“. Njemačka savezna banka je u ožujku ove godine proglasila opasnost od „balkanizacije“ globalnih financijskih propisa. Predsjednik njemačke Udruge za vanjsku trgovinu Anton Börner je u više navrata opisao eventualno napuštanje eura kao put koji vodi ka „balkanizaciji i marginalizaciji Evrope“. Lista je dugačka: bivši direktor Google-a Eric Schmidt je nekoliko puta pozvao na uzbunu zbog „balkanizacije Interneta“. „Događa se balkanizacija Europe“, žalili su se prije tri godine predstavnici njemačke naftne industrije zbog različitih smjernica o mješavinama benzina. „Bliski istok prijeti pretvaranjem u Balkan 21. stoljeća“ brine se bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer u Süddeutsche Zeitungu. I na kraju, nekadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije i generalni tajnik NATO-a George Robertson sumirao je u Washington Postu da bi „otcjepljenje Škotske od Velike Britanije moglo odvesti do ponovne balkanizacije Europe“.

Balkan – to su uvijek neki drugi

No što je toliko užasno s Balkanom da ga svi spominju samo kada treba dočarati da je nešto loše? Od čega se sastoji i gdje se uopće nalazi? Poznati slovenski filozof Slavoj Žižek je sjajno, no ipak bezuspješno pokušao Balkan odrediti u geografskom smislu. Za Srbe, Balkan počinje u Bosni i na Kosovu, jer su srpski pravoslavni kršćani stojećima branili cijeli kršćanski svijet od muslimana. Za Hrvate koji žive na sjeveru ovog područja, Srbija je ulaz na Balkan, jer svojim susjedima pripisuju despotski i bizantski mentalitet. Slovenci sebe doživljavaju kao posljednje uporište demokratske srednje Europe, pri čemu za njih već i Hrvatska spada u Balkan. Ali tu nije kraj: Austrija i Italija opet na Sloveniju gledaju kao početak Balkana. Možemo ići još dalje: za neke Nijemce i Austrija nekako spada u Balkan, zbog bliskih povijesnih veza s tom regijom. Neki sjeverni Nijemci tvrde da čak i Bavarska na jugu zemlje “u sebi ima nešto balkansko”. Dakle: “Balkan je uvijek onaj drugi, negdje drugdje, uvijek malo dalje na jugoistoku”, piše Žižek. Zaista, ne mali broj žitelja bavarske metropole Münchena tvrdi da je granica Balkana južno od tog grada, a u Beču već svi znaju da ta ozloglašena regija “počinje na južnoj željezničkoj stanici”

A opisati što je to Balkan i što to čini “Balkance” još je teže nego dati geografsku odrednicu. Sigurno je samo to da ih mnogi doživljavaju negativno, kada je još 1876. njemački kancerlar Oto von Bismarck u parlamentu jasno rekao da Balkan „ne vrijedi zdravih kostiju jednog jedinog musketira iz Pomeranije“. I jedanaest godina kasnije potvrdio je da ga Balkan uopće ne zanima: “Prijateljstvo Rusije nam je daleko važnije nego prijateljstvo Bugarske i njenih prijatelja, koje imamo i u svojoj zemlji”.

Komplicirana povijest Balkana

Danas sve to ipak izgleda malo drugačije. Europska unija i prije svega Njemačka, već dugo pokušavaju privoliti Srbiju, kandidata za ulazak u EU i jednog od najbliskijih ruskih saveznika, da se priključi sankcijama protiv Moskve. Beograd to tvrdoglavo odbija, pozivajući se na povijesne veze s “braćom Rusima”. Sankcije bi bile “samoubilačke”, a zemlja bi “bez Rusije bila na koljenima” upozorio je nedavno srpski politolog Ivo Visković u razgovoru za Radio televiziju Srbije.

Balkanizacija Europe uglavnom podrazumijeva opasnost od raspadanja cjeline na sastavne dijelove. Odvojene državice u EU, podjela na male pojedinačne valute, razgraničavanje Interneta u pojedinačne segmente. Balkanom su stoljećima vladale dvije velike sile: Habsburška monarhija na sjeveru i Osmansko carstvo na jugu. Od devetnaestog stoljeća narodi su se u krvavim ratovima počeli oslobađati okupacije i graditi nacionalne države. Ali, zato što je Balkan u svojoj dugoj povijesti bio granica između Istoka i Zapada, između navodno zaostalog Orijenta i napredne Europe, granice su neprekidno gurane u jednom ili drugom smjeru. Vojni pohodi sa sobom su povlačili i civile, koji se nisu mogli tako brzo prilagoditi novim granicama. Tako je nastao šareni splet različitih narodnosti.

Po broju šoping centara Europljani

Danas bi se to nazvalo kulturnim bogatstvom. Ali u groznim ratovima devedesetih Balkan se raspao u male države. Slovenija, Makedonija i Kosovo imaju dva milijuna, Crna Gora tek nešto više od 600.000 stanovnika. A te nove zemlje imaju još mnogo neraščišćenih računa. U zapadnoj Europi ih smatraju zaostalim, bez funkcionalnih institucija i tržišnog gospodarstva, s političkim vlastodršcima koji traže sukob, vladaju diktatorski i sputavaju rad medija i pravosuđa.

Njemačka kancelarka Angela Merkel i ministar gospodarstva Siegmar Gabriel upravo zovu na konferenciju o zapadnom Balkanu 28. kolovoza u Berlinu, gdje će biti obrađivani neki od tih problema. Poziv su prihvatili premijeri i ministri vanjskih poslova, financija i gospodarstva sedam država s područja bivše Jugoslavije, kao i Albanije. Hrvatska kulturologinja koja živi u Berlinu, Marija Katalinić, organizatorica filmskog projekta “Berlin goes Balkan” doživljava Balkance isto tako neutralno kao i Skandinavce. Ona se ironično pita u Novom listu: “Mi smo dakle Balkanci, kada odlazimo u minus na računu, kada pijemo kavu dva sata tijekom radnog vremena, kada ne plaćamo porez, tučemo žene i izrabljujemo svoje radnike. A postajemo europljani kada imamo više tržnih centara nego vrtića i skloništa za žrtve nasilja u porodici, kada ne možemo platiti struju, ali nam djeca imaju najnovije IPhone?”

Beogradski sociolog Jovan Bakić uopće ne vidi zašto bi Zapad promatrao “inferiorni” Balkan s tobožnje civilizacijske visine. “Balkan je zapadnjački produkt” kaže ovaj stručnjak “to je stereotip, koji potječe još od prije Prvog svjetskog rata”. Ovaj docent razrađuje pojam “europske skale za Orijent” kojom se „premjeravaju“ balkanske države: “Istočna Evropa je orijentalna, jugoistočna Evropa još više, a arapske zemlje i Turska su na još višem stupnju te skale”.

Nepovjerenje u državu

Kod znanstvenika vlada konsenzus oko toga da državne institucije od sredine 19. stoljeća ne nastaju prirodno, već da ih nameće Zapad. Pored stanovništva koje je uglavnom ruralno i okrenuto poljoprivredi, ovoj regiji je zajedničko i stoljetno tlačenje Beča i Istanbula. Zbog toga se razvilo duboko nepovjerenje građana prema državi, a prevara države se smatra nestašlukom dostojnim divljenja. U doba komunizma, ako ne i ranije, samovolja i diktatura vlasti ublažavani su „snalaženjem“ i „izvrdavanjem“.

Svaki balkanski dio inzistira na originalnoj narodnoj kuhinji, iako kulinarski specijaliteti najčešće vode porijeklo od austrijskih ili osmanskih jela. Pripremanje kave, bilo da je grčka, turska, srpska ili bosanska, poklapa se do nijansi. Veliki je i spor oko toga tko je prvi izmislio suvlaki odnosno ražnjiće ili burek.

„Prljavi nepoželjni i nepošteni“

Još uvijek rasprostranjeno podcjenjivanje “Balkanaca” najdalje je otišlo u Austriji. Tamo se došljaci iz jugoistočne Europe pogrdno nazivaju i „Tschuschen“. “Ovaj pojam označava osobu koja je lijena, prljava, nepoštena i nepoželjna, i u najboljem slučaju može obavljati samo prljave i nisko cijenjene poslove, dakle da služi”, objašnjava hrvatski Novi list. Zbog toga je teško razumjeti “zbog čega se građani Hrvatske toliko trude da s Balkana pobjegnu na Zapad”.

Mnogo ljudi u balkanskom regiji razmatra tezu koja se može ocijeniti kao razumna teorija ili kao šala, ovisno od toga iz kojeg ugla se promatra: danas su pet od 28 članica Unije balkanske zemlje. Ali još šest takvih država čeka pred vratima. Srednjoročno gledano, stvarna ili izmišljena proturječnost između sjeverne i zapadne Europe na jednoj, i jugoistoka kontinenta na drugoj strani – bi se mogla riješiti sama od sebe.