Osječanin Tihomir Štrekelj (46) prošloga se vikenda vratio s Haitija, gdje je među prvim humanitarcima, zajedno s austrijskim timom Crvenoga križa za pomoć u katastrofama, mjesec dana radio na podizanju higijenskih uvjeta u kampovima gdje je nakon razornoga potresa utočište našlo stotine tisuća Haićana.

"Završni ispit" pod stvarnim okolnostima

Dok su s razorenog Haitija stizale prve slike i vijesti o stravičnim razmjerima potresa koji je taj otok pogodio 12. siječnja, aktivisti Hrvatskoga crvenoga križa (HCK) Tihomiru Štrekelju, stigao je poziv da se priključi prvim humanitarcima koji će pomoći unesrećenom narodu. „Ja sam pristao u principu odmah, ali sam ipak morao razgovarati sa suprugom. Iako sam ja već bio na putu, što se mene tiče,“ ispričao je Štrekelj. Bivši pripadnik Hrvatske vojske, dočasnik, nakon što je umirovljen htio je život „organizirati nešto drugačije, da to na nešto izgleda“. Prve akcije u osječkom Crvenom križu, u čiji se rad uključuje, bio je prijevoz vozača pod utjecajem alkohola ili dizanje šatorskih naselja, ali njegovo znanje radioamatera vrlo brzo ga je usmjerilo na obuku vezanu uz djelovanje u savladavanju posljedica katastrofa. Dvije i pol godine obuke na domaćim i međunarodnim treninzima specijalizirali su ga i za rad na sustavima za pročišćavanje vode. „Zdušno smo to radili kroz sve te treninge, i ova katastrofa je na žalost, bila moj svojevrsni završni ispit.“

Gore nego u ratu

Na Haiti je stigao devet dana nakon potresa, zajedno s austrijskim timom kojemu je baza bila tridesetak kilometara zapadno od Port-au-Princea. Léogâne je mjesto u kojemu je bio sam epicentar potresa, gdje su gotovo sve kuće 12. siječnja srušene. Prvi kontakt s hrvatskim humanitarcem uspostavila sam preko satelitskog telefona.

„Pa ovako razrušeno, ne znam. Prošao sam cijelo vrijeme naš Domovinski rat i vidio sam svašta, ali ovako razrušeno mislim da nisam vidio nigdje,“ svjedočio je Štrekelj. „Nije za usporediti, ali mislim da je čak i Vukovar bio na drukčiji način razrušen. Ovdje su sve zgrade pretvorene u prah, jer su jako loše kvalitete. Jednostavno su pale dolje. Tko je ostao unutra ostao je – potraga za preživjelima službeno je obustavljena. Počelo se raščišćavati s mehanizacijom. Imali smo prilike i vidjeti da ljudi vise iz ruševina. Vrlo neugodna situacija i za onog koji radi, a i za bilo kojeg prolaznika, pa čak i za nas. Pronašli smo tijela u hrpi kamena, betona – tek kad malo bolje pogledate, zagledate se tek onda vidite da je i tijelo unutra.“

Tihomirova ekipa je došla s 22 tone opreme i bila je tek dio velikog međunarodnog tima Crvenoga križa. „To znači, Nijemci, Finci su slali bolnicu. Francuzi su distribuirali pomoć za osobnu higijenu i pokrivače. Mi smo bili povezani sa Španjolcima kojima je bila povjerena distribucija vode, pročišćavanje vode. Mi smo postavljali sanitarne čvorove, prosvjećivali smo stanovništvo o nužnosti održavanja higijene – a tamošnja je higijenska kultura strašna.“ Sve to kako bi se zadovoljile osnovne potrebe kampova u kojima su ljudi koji su u sekundi ostali bez domova pronašli utočište.

Pročitajte na sljedećoj stranici: Život pod šatorima

Djeca - najveće žrtve

Stanovništvo Haitija govori kreolski i francuski, Štrekelj je bio u austrijskom timu, koji je surađivao sa Španjolcima, a u baznom kampu volonteri su iz 35 zemalja. „Cijela konverzacija vodila se na engleskom jeziku, bez obzira na to tko ga kako zna i tko ima kakav naglasak, da li je to engleski s francuskim ili engleski sa španjolskim ili engleski s nekim hrvatskim riječima – to je bilo tako malo važno. Svi smo se razumjeli.“ No, s lokalnim stanovništvom su se sporazumijevali uz pomoć prevoditelja. Njihova spona bio je Hipolite, jedan od mnogih mladih obrazovanih Haićana.

Štrekelj je, kako kaže, sve mogao nekako pregrmjeti. Leševi, ruševine, bijeda – sve to mu nije bilo toliko traumatično. „Ali strašno su me boljela djeca. Bespomoćna i vrlo draga i zahvalna.“ Nerijetko su mu samo prilazili, sjedali u krilo i naslanjali se. „Ja ne znam da li on ima roditelje, da li je siroče. Nisam mogao razumjeti sve, jer normalno, ne znam jezik. Čak me nisu pitali ništa – samo te povuče za rukav i kaže "ej blank" – bijeli, jer mi bijeli stršimo tamo. Samo gleda i ugnijezdi se u krilo. To je nešto što će mi ostati jako dugo u sjećanju.“

Život pod šatorima

„Problem je što je 3,5 milijuna ljudi stvarno ostalo i bez žlice. Ništa nemaju. I žive, eto tako u nečem što su si pokušali skrpati i sklopiti neki život ponovo, što je ispod svakog minimuma, da li higijenskog, zdravstvenog, sve to ispod svih mogućih normi. To su četiri štapa i neka plahta, deka, nešto u tom stilu, iznad glave.“

I humanitarci žive u šatorima. "Samo mi smo živjeli u šatorima "s četiri zvjezdice, a imali smo i vodu – mogli smo se otuširati, oprati nakon napornog dana.“ U kampu su se svi okupljali do 18 sati, nakon čega je izlazak bio zabranjen. Kako doznajemo od Tihomira Štrekelja to je pravilo svih međunarodnih misija. „Da ne bi došlo do problematičnih, incidentnih situacija, u 18 sati je zavjesa i to je to,“ priča Štrekelj. „Čovjek se odmori, malo popričamo, popijemo kavu, sok, otuširamo se i u deset sati smo u principu bili svi u krevetu, jer bilo nam je dosta, umorni smo bili. Tako je završavao dan. U šest sati smo ponovno ustajali.“

Nakon dolaska na Haiti i sam je imao manjih zdravstvenih tegoba. „Pokupio je parazita“, kaže. Zbog dijareje je na nekoliko sati završio u njemačkoj improviziranoj bolnici – na infuziji. Ali, sve je prošlo dobro.

Škola za budućnost

Ekipi za vodu i sanitaciju u Léogâneu u međuvremenu su se pridružili Sanja Faraguna i Aleksandar Knežević iz Labina, a HRC priprema još jednog volontera. „Iako je to stvarno kap u svoj toj nesreći tamo, kap koju smo mi doprinijeli da tamo bude nešto bolje, iskreno rečeno, tamo se mora jako puno uložiti. To međunarodna zajednica mora učiniti i pomoći, jer Haiti nema ekonomske moći da to pokrene sam.“

Nakon četiri tjedna Štrekelj se vratio. Još dok je bio u Beču u austrijskom Crvenom križu su ga pitali koliko se misli dugo odmarati. Drugim riječima dobio je novi poziv da nastavi posao na Haitiju. „Nema odmora i ja vjerujem da ću, ako bude sve kako je najavljeno, negdje u srpnju ponovno ići tamo,“ kaže ovaj Osječanin, koji se doslovce odmarao tek preko vikenda – u Gradskoj organizaciji Crvenoga križa u Osijeku pripreme su za Dan civilne zaštite, a Tihomir Štrekelj o tome ima što reći. „Mislim da nisam pogriješio što sam se aktivirao u humanitarnom radu i mislim da me to na neki način ispunilo i na koncu sam imao priliku pomoći ljudima.“

Autorica: Tatjana Mautner, Osijek

Odg. ur.: Nenad Kreizer