„Život je u Rusiji bio nepodnošljiv“, kaže 30-godišnji Vasilij iz Maroupola. Lučki grad na Azovskom moru, koji je u više navrata bio meta protivničkog topništva, sada kontrolira vlada u Kijevu i tamo vlada mir. U siječnju prošle godine pucalo se i na Vasilijev kvart, nakon čega su on i njegova supruga, zajedno s četvero djece, odlučili maknuti se na sigurno, i to kod rodbine u Rusiji. U gradu Rjazanu. Od početka rata između ukrajinske vojske i proruskih separatista, po ruskim je navodima iz industrijske regije Donbas na istoku Ukrajine, oko milijun ljudi pobjeglo u Rusiju.

U Rjazanu, kaže Vasilij, tamošnje su vlasti njegovoj obitelji izdale samo potvrdu o privremenom azilu. Nije bilo ni novčane ni humanitarne pomoći. „Bio sam kod brojnih službi, ali svugdje su mi rekli: Za vas nema novca“, žali se on. Morao je prihvatiti sve moguće poslove kako bi preživjeli. Ali nakon plaćanja stanarine jedva da je nešto ostalo za život. „Samo uz pomoć naših roditelja, koji su se zbog toga zadužili, mogli smo prehraniti našu djecu“, priča Vasilij o svojih osam mjeseci u Rusiji.

"Nepozvani gosti"

I 35-godišnji Kiril se smjestio kod rodbine u Rusiji, i on je uspio preživjeti samo zahvaljujući pomoći svojih roditelja. U međuvremenu se iz Tule sa suprugom i djetetom vratio u Donjeck, koji kontroliraju separatisti. Ali želi natrag u Rusiju. „Naše su prijatelje iz jednog doma za izbjeglice poslali na sjever Rusije, tamo se dobro osjećaju. Imaju stan i posao. Ne žele natrag u Donjeck. A što da radimo ovdje? Gasi se jedno poduzeće za drugim“, kaže Kiril. Na sjeveru Rusije, kako vjeruje, izbjeglice su dobrodošle, više nego u gusto naseljenim područjima. „Tamo smo bili nepozvani gosti.“

To je osjetila i Natalija, nakon što je prije godinu i pol pobjegla iz južnoruske regije Krasnodarsk. „Često su me pitali zašto sam uopće došla. I govorili kako Rusija šalje tako mnogo humanitarne pomoći“, priča ova 30-godišnjakinja. Odnedavno se s troje djece vratila u Šahtarsk. „Na to me nagovorila majka, rekla je da kuća nije oštećena i da bi nam, umjesto da stalno šalje novac u Rusiju, bolje mogla pomoći kad bismo bili u blizini.“ U Rusiji je Natalija slabo zarađivala u poljoprivrednim poduzećima, ali je redovito primala humanitarnu pomoć i dobila je na korištenje jedan skroman stan. Svejedno ona za sebe ne vidi perspektivu u Rusiji, baš kao što to ne vide mnoge druge izbjeglice.

"Prevelika očekivanja u Rusiji"

Teško je reći koliko se izbjeglica iz Rusije vratilo u Donbas. Ukrajina je vodila statistiku o tome, priznala je Oksana Jermišina iz Ukrajinske organizacije za prognane. Ona je mišljenja da su ljudi u Rusiju pobjegli s prevelikim očekivanjima, a da nisu znali kakvo stvarno stanje vlada tamo. Razlozi povratka u Donbas su isti kao i kod drugih donbaških izbjeglica koji su pobjegli u druge krajeve Ukrajine. „Nemaju ni posao ni stan“, kaže Jermišina.

Mnoge izbjeglice su se u Rusiji našle i pod psihološkim pritiskom, ali samo su rijetki o tome otvoreno mogli pričati nakon povratka. Jedna od tih osoba je Anastasija iz Mariupola: „Različito nas se tretiralo u Rusiji. Neki su govorili da se trebamo vratiti u Ukrajinu, ali bilo je i ljudi koji su nam bili spremni pomoći“, kaže 24-godišnjakinja. Žali se da povratnici imaju problema i kod kuće. Preziru ih zato što su bježali u Rusiju. „Smatra nas se separatistima i izdajnicima. Ali ja nikoga nisam izdala. Htjela sam spasiti život svog djeteta“, naglašava Anastasija.

Nakon što je obolio njezin otac, ona se sa suprugom i djetetom (naslovna fotografija) vratila u Mariupol. „Ionako bi se prije ili kasnije vratili. U Rusiji smo imali malo novca, nedostajali su nam naši najmiliji. Orjol je lijep, ali stran grad.“

Iz sličnih razloga se u svoj rodni Mariupl vratio i Vasilij s obitelji. Ali tamo se ne osjeća baš dobro. „Izdaleka se povremeno čuju eksplozije. Jedva da ima posla“, priča Vasilij i dodaje: „Bez obzira u Rusiji ili ovdje, mi imamo iste probleme, prvenstveno kako prehraniti našu djecu. Htjeli bi glasno zavapiti za pomoći, ali to ionako nitko ne bi čuo“, kaže on tužno.