Margot Friedländer kaže da je za stotinu godina proživjela četiri različita života, ali da ju je zauvijek obilježilo vrijeme između prvog i drugog života. To je bilo vrijeme kada su se naglo prekinule rane, uglavnom sretne godine u Berlinu: 15 mjeseci se skrivala od nacista, a zatim je uslijedila godina dana preživljavanja u koncentracijskom logoru Theresienstadt.

Scena opisana u njenim memoarima objavljenima 2008. dogodila se 20. siječnja 1943. u berlinskoj četvrti Kreuzberg, u stanu bračnog para kojeg je jedva poznavala. Došla je tamo jer saznala da je joj je ondje majka.

No tada 21-godišnjoj Margot Bendheim rečeno je da njena majka nije više tu. Otišla se prijaviti vlastima, da bude sa 17-godišnjim sinom Ralphom kojeg je tog popodneva uhitio Gestapo. Margot je dobila majčinu tašku u kojoj je bilo sve što joj je ostalo od obitelji: adresar i ogrlica od jantara. I tu je još bila poruka, prenijeta usmeno: „Pokušaj učiniti nešto od svog života."

„Te riječi su oblikovale moj život“, rekla je Margot Friedländer za DW ovoga tjedna na otvaranju izložbe njenih portreta, jednom od događaja u Berlinu koji su organizirani povodom njenog 100. rođendana.

„Osjećam da sam postigla nešto, ne samo za svoju majku, ne samo za šest milijuna Židova, već́ i za mnogo milijuna ljudi koji su ubijeni zato što nisu htjeli raditi ono što im je rečeno.“

„Pokušaj učiniti nešto od svog života"

Majka i brat ubijeni su u Auschwitzu nekoliko tjedana nakon uhićenja. To je saznala tek desetljećima kasnije. Njen otac, koji je ranije pobjegao u Belgiju, ubijen je 1942.

Na brzinu izrečena posljednja poruka njene majke postala je naslov memoara Margot Friedländer, knjige kojom je započela rad na sjećanju i obrazovanju - u Berlinu, u koji se zauvijek vratila 2010.

To joj nije lako palo, i bilo je mnogo ljudi koji su ju pokušali odgovoriti od toga. Drugi koji su preživjeli holokaust i koje je poznavala u New Yorku, uključujući i njenu rođakinju Jean, protivili su se njenim posjetima Njemačkoj. Njen suprug Adolf Friedländer, još jedan preživjeli, kojeg je upoznala u Theresienstadtu i koji je umro 1997., uvijek je oštro odbijao povremene pozive koji su godinama stizali od vlasti Berlina.

„Često se pitam je li ispravno to što sam vratila ovamo“, priča Margot Friedländer u dokumentarnom filmu „Dug put kući" iz 2010., koji je nastao u koprodukciji s DW-om. U istom filmu ona je priznala da se neugodno osjeća u društvu određenih građana Berlina:

„Još uvijek sam vrlo oprezna prema ljudima svoje generacije. Oni su tada bodrili naciste i nisu ništa učinili da zaustave ono što se događalo. Svi su znali za to i odvraćali su pogled. Iako sam se vratila, to je nešto što me još uvijek jako pogađa."

Za sljedeću generaciju

Ali svoj rad je počela zbog druge generacije, zbog mladih: svoje memoare čitala je širom Njemačke, posebno u školama. „Pažljivo me slušaju“, kaže ona. „Dobila sam, ne znam ni sama, tisuću pisama. Kažem im: ono što se dogodilo ne može se promijeniti, ali ovo je za vas. To je postala moja misija."

Njeno putovanje u Berlin je prikazano u trilogiji dokumentarnih filmova koje je snimio Thomas Halaczinsky, njemački filmski stvaratelj koji živi u New Yorku. Prvi film pod naslovom „Ne zovi to čežnjom za domovinom" bio je povod za njen prvi posjet Berlinu poslije rata, 2003. godine.

Halaczinsky je rekao da ga je zanimala kriza koju je Margot Friedländer proživljavala kada ju je prvi put sreo, početkom 2000. „Vidio sam kako posljedice njemačke povijesti, fašizma, ugnjetavanja, holokausta, zapravo nastavljaju postojati u životima ljudi poput Margot, ljudi koji su se borili da se pomire sa svojim životima i vlastitim identitetom", rekao je za DW.

Margot je bila u specifičnoj situaciji: dok su cijelu njenu obitelj ubijali Nijemci, skrivala se 15 mjeseci u Berlinu uz pomoć Nijemaca. „Ona se upravo s tim borila i pokušavala je pronaći način kako to pomiriti u sebi", rekao je Halaczinsky.

U njegovom drugom filmu pod naslovom „Dug put kući" Margot Friedländer priča: „Kako mogu osjećati nostalgiju za Njemačkom, nakon što su Nijemci ubili moje roditelje? Na to bih morala odgovoriti: upravo zbog toga sam došla ovdje - došla sam upoznati mlade ljude koji s tim nemaju nikakve veze."

Velika usluga Njemačkoj

To je bilo prije 18 godina. Margot Friedländer je od tada primila brojna njemačka državna priznanja i dobila počasno državljanstvo. Slikani su njeni portreti, izrađene biste, njena priča ispričana je na izložbama, u filmovima, knjigama i crtanim romanima. Zaklada Schwarzkopf, osnovana kako bi motivirala mlade ljude za bavljenje politikom, uspostavila je 2014. godišnju nagradu koja nosi njeno ime i koju često uručuje Angela Merkel. 

Ovoga tjedna na izložbi političari su stajali u redu kako bi joj čestitali rođendan, među njima i vjerojatno sljedeća gradonačelnica Berlina Franziska Giffey. „Mislim da je ona uzor za sve nas", rekla je za DW. „Ona odlazi djeci i mladima svih uzrasta i priča im o svom životu. I ovaj čin komemoracije je veoma, veoma važan za naše političko obrazovanje danas. Čuti ovaj glas, u njenoj 100. godini, jako je važno za sve koji branimo slobodno i otvoreno društvo".

„Ona pruža ruku pomirenja", rekao je predsjednik zaklade Schwarzkopf Andre Schmitz. „Ona nama Nijemcima čini veliku uslugu: šarmantna je, vesela, uživa kada ju slušaju - ne optužuje nas, nego kaže: pazite, ovo je bilo moguće jednom, i uvijek je moguće. To je neprocjenjiva usluga."

Na kraju - pesimizam i upozorenje

Posljednji film Thomasa Halaczinskog, koji prikazuje zadnjih nekoliko godina njenog rada, nedavno je emitirao javni servis ARD. Zadnja scena filma prikazuje Margot Friedländer u kontemplativnom, neobično tmurnom raspoloženju.

„Ne računam s time da će mnogo toga ostati poslije moje smrti", kaže ona. „Ima sjajnih ljudi koji su nešto učinili. Ali moj doprinos je ipak vrlo, vrlo mali. Možda će generacija koja me sada čuje u školama nešto reći svojoj djeci. Nemam pojma dokle će to ići, jer tako mnogi ljudi stalno govori da ne žele više pričati o tome."

Koliko god to zvučalo pesimistički, za Halaczinskog je takav kraj poziv na akciju. Uskoro se više nećemo moći osloniti na preživjele holokausta i njihove priče iz prve ruke o stvarnim užasima fašizma. „To govori publici: iako je njen rad priznat, to nije nešto što se može završiti. To je proces, i on se nastavlja", rekao je Halaczinsky i dodao: „Njene riječi su upozorenje za sve nas.“

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu