Mano Höllenreiner uspravno hoda. 84-godišnjak nas pozdravlja  već u vrtu pred svojom kućom Mettenheimu, mjestašcu istočno od Münchena. Stubište kuće ukrašeno je fotografijama na kojima on njemačkim predsjednicima Christianu Wulffu i Joachimu Gaucku pokazuje svoj zatvorenički broj u Auschwitzu: Z 3526. Z znači "Zigeuner" i pod tim pojmom su nacisti nemilosrdno progonili sve pripadnike najveće europske manjine. "Svi žele vidjeti broj", kaže i odmah podiže rukav. U posljednje doba je veoma smršavio, udovi mu drhte. "To su živci“, rekao mu je njegov liječnik. „A to nije ni čudo, obzirom što su vam učinili.“

1944. je Crvena armija već napredovala prema srcu Reicha i bila je sve bliže logoru Auschwitz-Birkenau. Nacisti više nisu oklijevali: dio koncentracionog logora kojeg su zvali Zigeunerlager je trebao biti likvidiran – doslovce. Samo u jednoj noći, sa 2. na 3. kolovoza svi stanovnici logora za Rome, muškarci, žene i djeca su potrpani u plinske komore i ubijeni, njihovi leševi su spaljeni. Čak i povjesničari Muzeja Auschwitz su griješili, koliko je ljudi ubijeno te noći: isprva se mislilo da ih je ubijeno 2.900, nego najmanje četiri tisuće!

Mano Höllenreiner je sa svojim roditeljima i sestrom Josefinom nedugo prije prebačen u drugi koncentracioni logor, Ravensbrueck. Mnogo njegove rodbine je poginulo u Auschwitzu: sestrične i njihovu djecu, tete i "moju jadnu baku koju sam toliko volio. I nju su otrovali plinom". 36 mrtvih broji obitelj Höllenreiner u nacističkom progonu. Njegova majka je imala i židovskih predaka: "Ja sam pravi mješanac", kaže on. Iz majčine obitelji je tako ubijeno preko stotinu rođaka. Mano Höllenreiner smatra svojom dužnošću održati uspomenu na sve te žrtve. Prije je redovito odlazio i na mjesto njihovog ubojstva, u Auschwitz. Ali sa njegovih 84 godina mu je to sad ipak previše naporno.

„Leševi naslagani više nego što je ovdje strop“

Užase i krike iz Auschwitza nikad neće zaboraviti i čuju se i u njegovoj kućici u Bavarskoj kad počne govoriti o onome što je preživio. "Kad su ubijali djecu, vrištale su majke. A onda su ih uzimali jednostavno bacali na hrpu", sjeća zločina čuvara logora. On i njegov rođak Hugo, oboje mališani od jedva desetak godina su morali odnositi ubijene, nikad neće zaboraviti jedno posve malo dijete. „Vidio sam mu glavicu“, govori i još uvijek se čuje užas u njegovom glasu: „Tako malena glavica“, pokazuje svoju šaku. Leševe su morali slagati jedne na druge: „Gomila leševa je bila viša od ovog stana“, kaže zureći u plafon.

S jedne strane, najradije bi sve zaboravio, "ali se sve  stalno vraća", kaže Höllenreiner. Njegova supruga nam govori o njegovim noćnim morama i neljudskim kricima ponekad ispušta u snu. On je zahvalno gleda: "I ona je mnogo toga pretrpjela sa mnom." Hermann Mano Höllenreiner ne želi dopustiti da taj neviđen zločin proguta zaborav: drži predavanja, često i pred školskim razredima kako bi "mladi Nijemci znali što smo mi doživjeli koncentracionim logorima i  kako je to kad je država utemeljena na zločinu.“ Neki đaci plaču kad im sve govori, neki mu plješću zbog hrabrosti, jedna curica ga je u suzama zagrlila. "Ima dobrih Nijemaca“, uvjeren je. Za svoj neumoran rad zadržati sjećanje živim je primio i odličje Saveznog križa za zasluge.

Već njegov učitelj je bio "pravi mali nacist"

Njegova priča je duga i bolna: rođen 1933., već u školi u Münchenu ga je učitelj zlostavljao, a on je često bježao u obližnju crkvi. Niti danas ne razumije zašto, zapravo niti kao mališan uopće nije izgledao kao pripadnik Roma. "Učitelj je bio pravi mali nacista", konstatira. Njegov tata, Johann Höllenreiner je imao tvrtku za prijevoz zaprežnim kolima, baš kao i njegov brat i već su ih onda psovali kao „Cigane“.

Ali kad je počeo rat su i njegovom ocu navukli uniformu i gurnuli pušku u ruke. Obitelj je otišla živjeti na selo, Mano se tamo još igrao sa seoskom djecom. Ali i tamo su napali njegovu baku kad je krenula sa vrećom po kućama prodavati sitnice – nikakvog prihoda nisu imali. Tako su odmah i na selu postali „Cigani“.

Onda su „rasne odredbe“ dostigle i Wehrmacht tako da su njegov otac i stric otpušteni iz vojske. Nacistički „rasni stručnjaci“ su ih 1941. proglasili „ciganskim mješancima“. Do jučer su u uniformi osvajali Europu, sad su otjerani na prisilni rad, pod stražom su popravljali kaldrmu na ulicama. Brzo je postalo još gore: u ožujku 1943. je po čitavu obitelj došla policija, skoro ništa nisu smjeli uzeti sa sobom. Na postaji su se našli u društvu svoje rodbine i drugih pripadnika Sintija. To je nešto što do danas ne može shvatiti: „Pa mi smo svi bili Nijemci! Moj djed, moj pradjed, svi su oni služili tu vojsku. Mi smo njemački Sinti!“ Njegova obitelj u Bavarskoj živi već stoljećima.

Majka je spasila Mana

Ali nacisti nisu bili u stanju shvatiti tako nešto. Tako su i oni strpani u stočne vagone, bez ičega i bez ikakve higijene. Sjeća se srama kojeg su morale trpjeti žene. Ocu su rekli da ih vode na seosko imanje negdje u Poljskoj, Manu je bilo devet godina i to putovanje mu se učinilo beskonačno. S vremena na vrijeme su crijevom prskali vodu po vagonima, ali inače ništa. Već tamo su prvi ljudi umrli.

Čim su došli u Auschwitz-Birkenau bilo mu je jasno da je to mnogo gore od farme. Dio logora je bio namijenjen za pripadnike Roma i Sintija, „Logor za cigane“. Kosa im je obrijana su „na ćelu“, tetovirani su im brojevi. U barakama su bili kreveti na tri kata, novopridošla obitelj Höllenreiner dobila je najviše krevete.

Jednom je pao sa te visine, razbio je nos i ostao bez svijesti. Njegova supruga Else dodaje: tada je Mana spasila njegova majka. Makar bez svijesti, nije dala da se zove logorski liječnik – bila je sigurna da ga više nikad ne bi vidjela živog. Danima je obitelj Mana držala na nogama dok je trajalo postrojavanje, u četiri sata ujutro. Po svakom vremenu, po zimi do koljena u snijegu. Čuvari nisu žurili: „Bilo je starica koje su se smrznule od hladnoće i pale mrtve“, sjeća se Mano Höllenreiner. „To da još živimo, to je čudo.“

Na rubu smrti

Nema kraja užasima koje je nekako preživio: majka ih je mudro savjetovala da ne piju vodu u logoru, bojala se tifusa. Oboljeli bi odmah bili likvidirani. Ali ipak su je pili, što će drugo? Obrok je bio malo kruha i trule repe, vladala je teška glad. Jednom je iz očaja požderao hranu koju je dobio čuvarski pas: vučjak je samo režao i tek kad je sve progutao ga je potjerao jedan SS-ovac.

Upoznao je i „čudovište iz Auschwitza“, liječnika Josefa Mengelea. Poslan je i da mu nosi staklenke sa organima djece koje je Mengele ubio u logoru. Svi su u logoru znali za njegove zločine, Höllenreiner zna da je naredio male blizance da ih se baci sa trećeg kata da bi „ispitao“ što se sa njima dogodilo. Manov rođak Hugo i njegov brat su bili operirani od Mengelea i više nikad nisu bili zdravi.

Dio logora za Sintije i Rome u Auschwitzu je bio odmah uz krematorij, vidjeli su plamen i osjetili smrad izgorenog ljudskog mesa. 1944. su i SS-ovci postali nervozni: rat i Crvena armija se približavala logoru. Prvo su krenuli premještati zatočenike u druge logore, među njima je bila i obitelj Höllenreiner. Sjeća se kako su već bili natrpani u vagone i kako je kompozicija prvo krenula unazad, u pravcu plinskih komora i krematorija. Svi su počeli vrištati: „Mislili smo da će i nas pobiti“, kaže Mano Höllenreiner. Ali onda je lokomotiva ipak krenula u drugom smjeru, prema logoru Ravensbrück.

Iz užasa – u nove užase

Niti tamo nije bilo bolje, pogotovo jer su žene u obitelji bile odvojene i strpane u ženski dio logora. I tamo je nastavljeno mučenje, njegov otac, ujaci i nećaci su prisilno sterilizirani, svi samo sa jednim nožem, kaže nam. On se sakrio pod krevet zajedno sa jednim poljskim dječakom. Bojali su se golemih štakora koji su tamo jedini imali što za jesti: „Skoro sam tamo umro“, priznaje.

Glad je bila golema, sjeća se da je jednom ukrao lonac sa pudingom iz logorske kuhinje. SS-ovac ga je uhvatio i mučio ga dok nije ostao bez svijesti. Ali ostali logoraši su pojeli taj puding, to ga i danas raduje. Kasnije je čuo da su i žene bile sterilizirane, injekcijom kiseline.

Opet, bojišnica je bila sve bliža. Mano i njegov otac su prebačeni u logor Sachenhausen nedaleko od Berlina. Ali Rusi su bili već tako blizu da su onda i njegovom ocu i drugim odraslim logorašima opet navukli uniformu. I to SS-ovca – i poslali ih ravno na Crvenu armiju. Čudom su se spasili jer su, usprkos uniformi i Rusi već znali što znači tetoviran broj na njihovim rukama.

Mano je onda iz Sachsenhausena natjeran da krene prema Zapadu, na marš smrti. Bila je zima, svi su bili na rubu smrti od gladi. Tko nakon predaha više nije mogao ustati, bio bi ustrijeljen. Sjeća se jednog Židova i njegovog sina koji više nisu mogli i riječi SS-ovca kako su „dva metka šteta“: morali su stati jedan iza drugog, sin i otac i umrli su od samo jednog hica zločinca. Mano je stajao odmah pored njih.

„Nemoj reći da si Nijemac“

Vidio je i kako su čuvari onda skidali uniforme i navlačili logoraške da bi se spasili od Rusa. U tim zadnjim okršajima se lako mogla izgubiti glava, pogotovo za Nijemca kao što je bio Mano. Krio se u hladnoj vodi, satima je u njoj stajao, a kasnije su mu pomogli francuski ratni zarobljenici iz logora. „Nemoj nikome reći da si Nijemac“, bio je njihov savjet.

I nije: tako je Mano zajedno sa drugim Francuzima završio u Parizu. Pomogla mu je jedna žena iz Elzasa koja je govorila njemački, teta Fifina kako ju je zvao. Njen sin Paul mu je bio kao brat, makar je bio bolestan. Bilo je užasno kad su ga „liječili“ elektrošokovima. Ali mali Nijemac Mano je osjetio samo ljubav u glavnom gradu Francuske i čak je bilo riječi da ga usvoje.

Onda je koncem 1946 ipak saznao da je i njegova obitelj preživjela i vratio se u München. Tamo je sreo svoju suprugu, ali život nikad nije postao „normalan“. Svoju priču je ispričao Anji Tuckermann i njena knjiga „Mano“ je postala poznata ne samo u Njemačkoj.

Zlo još živi

On zna da je ta mržnja nacista prema pripadnicima drugih naroda i vjera još uvijek živa i u današnjoj Njemačkoj. Užasava ga kad neki iz AfD-a čitav nacistički zločin naziva tek „govnom mušice“ u povijesti Njemačke. Ali ga je radovalo kad je i mališan iz susjedstva pročitao knjigu o njemu i pozvao ga da o svom životu priča u njegovoj školi. To je nastavio sve do duboke starosti.

“Tako nešto se nikada ne smije ponoviti!", kaže Mano Höllenreiner. Stalno se prekida i kaže: "Uopće se ne može opisati kako je doista bilo u Auschwitzu, u koncentracionom logoru. Bilo je mnogo lošije i nego što vam govorim i nego što si možete zamisliti.“

Ostao mu je još jedan strah: više puta je pitao suprugu gdje je Carol, njihova kćerka. Ne može se prestati brinuti: „Nazovi je na mobitel“, moli ženu. Ona ga već zna, ne može se prestati brinuti za ljude oko sebe. Jer nakon svog tog užasa, nije siguran da se on više nikad neće ponoviti.

Čak i nama se zahvaljuje što smo ga posjetili i što nas zanima što on ima za reći. I moli nas na ogradi pred kućom: „Javite mi da li ste sretno stigli kući.“