Komentar Bahe Güngor

I to utoliko više što Turska kao članica NATO-a već odavno ne čuva – kao u vrijeme Hladnog rata – jugoistočni bok, nego igra središnju ulogu u novom bliskoistočno-srednjoistočnom kriznom pojasu.

Ti pregovori, doduše, imaju za konačan cilj pristup Uniji, ali ne postoji nikakva garancija za njihov ishod. O odluci hoće li Turska kao politički, gospodarski i društveno modernizirana zemlja postati punopravnom članicom također reformirane Europske unije ili ne, raspravljat će se tek za puno godina. Stoga bi bespotrebno preopterećenje Turske u ovom trenutku bilo kontraproduktivno i samo bi jačalo nacionalističke antieurospke struje pod turskim polumjesecom.

Strahovi ljudi u Europskoj uniji od Turske isto su tako logični i razumljivi kao i strahovi turskog stanovništva od nepromišljenih koraka u smjeru Europe. Turska još interno mora preskočiti puno prepreka. Velike razlike u razvijenosti pojedinih regija mogu se izgladiti tek za mnogo godina. Koliko je to težak proces najbolje od svih europskih zemalja zna Njemačka koja se trudi ukloniti razlike između istočnog i zapadnog dijela zemlje i još uvijek muku muči s tim.

Turska još mora dokazati spremnost za Europu

Ali i na području demokracije, ljudskih prava, pitanja Armenaca i Kurda Turska još mora dokazati da je spremna za Europu i da se u rješavanju sporova orijentira prema europskim vrijednostima. Turska će i u ciparskom pitanju morati pokazati više spremnosti za kompromis, nego što se to danas pretpostavlja. Ona mora prihvatiti europske zakonske propise u svih 35 poglavlja, što znači da svaka pojedina članica EU-a ima 35 prilika za ulaganje veta, jer svako poglavlje mora biti jednoglasno prihvaćeno.

Pregovarački poker kojim je pokušala zaigrati Austrija bio je samo mala proba za ono što bi već sutra mogla pokušati svaka druga članica Unije. Rizik da će sve završiti neuspješno je velik, pogotovo ako se uzme u obzir da na kraju sve članice – a neke i na referendumima – moraju ratificirati pristupni ugovor s Turskom. Europska unija se i tako zbog svog prebrzog i loše provarenog proširenja za osam istočnoeuropskih članica nalazi pred enormnim problemima i ogromnim reformskim zastojem. Bilo bi stoga doista nepošteno kada bi račun za to morala na kraju platiti samo Turska.