Na jednom međukatu u zgradi glavnog kolodvora u Milanu izbjeglice se mogu informirati o pravnoj situaciji u zemljama Europske unije ali i popiti čaj i dobiti nešto za jelo. No mnoge najviše zanima kada kreće prvi vlak prema sjeveru. Na desetke tisuća izbjeglica, mahom iz Sirije je prošlih tjedana zabilježeno na milanskom kolodvoru. No samo 0,1 posto je ovdje podnijelo zahtjev za političkim azilom. Svi ostali žele dalje: u Njemačku, Švicarsku ili Švedsku, gdje su uvjeti bolji. Barem su tako čuli od drugih.

Nitko ne želi Italiju

Abdulahu je nešto više od 20 godina. Dolazi iz Sirije. U svom rodnom gradu Homsu bio je student. Sada je pobjegao od nasilja i strave u svojoj domovini. Za to je platio 6.000 dolara jednom krijumčaru ljudima. Prvo je na jednom drvenom brodiću preživio prijelaz preko Sredozemlja i sada se nakon duge vožnje uzduž i poprijeko kroz Italiju našao u sjevernoj prijestolnici Milanu. No Abdulah želi dalje na sjever. Bratu koji živi u švedskom Malmöu. No ni to nije tako jednostavno jer se u posljednje vrijeme postrožile pogranične kontrole u vlakovima. „Prije dva dana me uhvatila francuska policija. Sad sam opet ovdje“, kaže. No statistike kažu da će Abdulah pokušati iznova svoju sreću. I na kraju će mu to najvjerojatnije i uspjeti.

Čežnja za boljim životom na sjeveru

„Nitko ovdje ne ostaje dulje od tjedan dana“, kaže Manuela Brienza iz gradske uprave Milana. Ona izbjeglicama stoji na raspolaganju, pomaže im koliko je to u njezinoj moći i ovisno o tome kolika sredstava joj stoje na raspolaganju. Nudi mjesto za spavanje, novu odjeću ili pravnu pomoć u slučaju da netko odluči ostati u Italiji. No od 45.000 izbjeglica koliko ih je u posljednjih 24 mjeseca prošlo kroz milansko prometno čvorište samo njih 50 je u Italiji podnijelo zahtjev za političkim azilom. Za ostale je Milano samo točka na putu ka boljim uvjetima od onih koji vladaju u Italiji. „Izbjeglice nam se zahvaljuju na gostoprimstvu ali u glavi imaju jasan plan: na sjever“, kaže Brianza. Mnogi su u međuvremenu naučili nešto o famoznom pravilu „Dublin III“ po kojem izbjeglice moraju zatražiti azil u onoj zemlji Europske unije u koju su prvo stigli. Ako ih registriraju pri dolasku u Italiju izbjeglice više nemaju šanse zatražiti azil negdje drugdje u Europskoj uniji. Zato se u međuvremenu mnogi na sve načine bore kako u Italiji ne bi bili uknjiženi i tako si uništili šanse za azilom u nekoj od zemalja u kojima su trenutno uvjeti života bolji. „Mi ne želimo izbjeglice slati u zemlju za koju sigurno znamo da će ju vratiti natrag“, kaže Brianza.

Propusna granica

No stvarnost na kolodvoru u Milanu izgleda drugačije. Policija baš ne odaje dojam kako želi spriječiti rijeke izbjeglica prema sjeveru. Sandrina, koja radi za humanitarnu organizaciju Universiis, kaže kako u prihvatnom centru za sirijske izbjeglice dosad nije bilo niti jedne kontrole dokumenata od strane policije. I upravo stoga su političari u drugim zemljama, pogotovo Njemačkoj, posljednjih tjedana optužile talijanske vlasti kako, ne samo da ne sprječavaju izbjeglice pri ilegalnom prelasku u neku drugu zemlju Europske unije, nego ih kupnjom željezničkih karata i davanjem džeparca u tomu pomažu. Izbjeglice koje su nekako došle do Milana ne žele posustati na posljednjoj etapi koja ih dijeli od boljeg života i vrlo često od prijatelja ili rodbine.