Nirnberški procesi su bili i ostali najvećim simbolom sudskih procesa u kojima se sudilo sudionicima i odgovornima za zločine koji su se dogodili tijekom nacističke vladavine u Njemačkoj. Započeli su u studenom 1945. godine a na optuženičkim klupama se našla gotovo sva „creme de la creme“ Hitlerovih pomagača i idejnih tvoraca ondašnje države. No, bez obzira na oduševljenje s kojim su savezničke zemlje pratile ovo suđenje, sami „obični“ Nijemci su u Nirnberškim procesim prvenstveno vidjeli izraz moći pobjednika.

Trebala su proći desetljeća dok njemačko društvo u cjelini nije konačno sagledalo potrebu i nužnost za ovakvim ili sličnim procesima. Osim toga, dodatna otežavajuća okolnost bila je svakako i činjenica da su se mnogi članovi nekadašnje nacionalsocijalističke stranke (NSDAP) koji su tijekom Hitlerove vladavine napravili pozamašne karijere na području pravosuđa, ponovno, nakon rata vratili na svoja stara radna mjesta. A kako bi sve po tom pitanju bilo i zakonski uređeno pa tako i legalno, u travnju 1951. godine je čak donesen i zakon prema kojem svi nekadašnji činovnici koji prethodno nisu proglašeni krivim za neke zločine ili prekršaje u vrijeme nacizma – dobili pravo ponovno postati činovnicima i vratiti se na svoja stara radna mjesta.

U Njemačkoj osuđeno svega 2.000 nacista

„Ali, usprkos tome, treba naglasiti da je u Njemačkoj pokrenut velik broj sudskih procesa nacističkim zločincima, i to još prije početka Nirnberških procesa. Ovaj dio naše povijesti se uvijek nekako zaboravlja, iako je tih procesa bilo“, kaže Edith Raim, iz Instituta za povijest u Münchenu. Međutim, kada se malo bolje promotre brojke, vidjet će se, da njihov broj i nije bio toliko velik ili značajan. Kako pokazuju podaci Središnjeg ureda za istraživanje nacističkih zločina u Ludwigsburgu, u Europi je naime sveukupno oko 40.000 nacionalsocijalista osuđeno za ubojstva, no od njih svega 1.200 u Njemačkoj.

Podaci Instituta za kazneno pravo u Amsterdamu pokazuju da je udio u suđenjima nacističkih zločina u Europi, u Njemačkoj bio još niži – svega 1.000 procesa u kojima je za ubojstva osuđeno svega 2.000 osoba. Ova se brojka čini još manjom, ako se primjerice zna da je uopće u ubojstvima i likvidacijama europskih židova sudjelovalo oko 200.000 Nijemaca i Austrijanaca. Njima je prema podacima iz Ludwigsburga pomagalo još toliko stanovnika drugih zemalja.

„Zakonska sredstva su bila sužena…“

„Naravno da su očekivanja bila izuzetno velika, pogotovo za zločine koji su se dogodili u Njemačkoj, no morate znati da to nije tako jednostavno. Primjerice, masakri poput onog u Babyn Jaru, u Kijevu, kada su pripadnici SS-a i njemačka vojska likvidirali u samo jednom danu oko 30.000 osoba – ovako nešto je teško zakonski „odraditi“. Zakonska sredstva koja jednoj pravnoj državi stoje na raspolaganju su sužena“, objašnjava Edith Raim.

Osim toga, svakako treba spomenuti da su u Njemačkoj u 50-tim godinama na osuđeničke klupe sjeli samo oni koji su neki zločin neposredno, znači, vlastitim rukama, izvršili. Tek kasnije se ustoličili zakoni prema kojima su takozvani „počinitelji iza počinitelja“, znači oni koji su zapravo naredili ili organizirali ubojstva ili masovna uništenja, mogli biti pozvani na odgovornost a time i osuđeni. Isto tako, u 50-tim godinama su se njemački sudovi bavili isključivo zločinima počinjenim u Njemačkoj, dok su se s onima izvan njezinih granica bavili saveznici.

Pročitajte na slijedećoj stranici: Suđenje Demjanjuku jedno od posljednjih

Suđenje Demjanjuku jedno od posljednjih

Tek 60-tih godina prošlog stoljeća su i zločini počinjeni izvan Njemačke stigli na dnevni red ovdašnjeg pravosuđa; primjerice, Auschwitz proces u Frankfurtu na Majni i Treblinka procesi u Düsseldorfu u kojima je suđeno svima, kako odgovornima tako i onim na dnu hijerhije ondašnjeg zločinačkog aparata.

Međutim, kako kaže Joachim Riedel, nekadašnji zamjenik voditelja Središnjeg ureda za istraživanje nacističkih zločina, veliki broj onih kojima je također trebalo biti suđeno, nisu nikada uhićeni.“Većina u međuvremenu više ni nije među živima. Njemačkom pravosuđu se u svakom slučaju može predbaciti kašnjenje jer mnoge „velike ribe nisu nikad uhvaćene u mrežu“, kaže Riedels. On je 2009. godine, kada je započelo suđenje Johnu-Iwanu Demjanjuku, bio jedan od prvih suradnika istrage na osnovu koje je podignuta optužnica protiv ovog Ukrajinca.

Proces Demjanjuku trajao je godinama, a danas (12.05.) Zemaljski sud u Münchenu donio je presudu prema kojoj, danas 91-godišnji Demjanjuk, osuđen na pet godina zatvora. U objašnjenju presude stoji da Sud smatra dokazanim da je Demjanjuk bio suradnik i pomoćnik nacističkog režima, te da je dobrovoljno sudjelovao u masovnom uništenju židova prilikom kojih je likvidirano oko 28.000 pripadnika ove vjeroispovjesti.

Da li je i u kolikoj mjeri svjesno ili nesvjesno zakazao cjelokupni pravosudni aparat poslijeratne Njemačke – o tome su mišljenja različita. Neki, a među njima i Edith Raim, kažu da se „u usporedbi sa zemljama poput Italije ili Španjolske koje su također imale razdoblja u kojima je fašistička diktatura bila na vlasti, Njemačka doista mnogo bavila s pitanjima istrage zločina počinjenih u vrijeme nacizma“. Naravno, Raim kao i mnogi drugi istodobno naglašava da i opseg zločina u Njemačkoj pripada jednoj sasvim drugoj kategoriji od zločina u nekim drugim zemljama.

Autor: Daphe Grathwohl / Željka Telišman

Odg.ur.: Z. Arbutina