Za mnoge je izbor novog predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) već mjesecima gotova stvar. Nakon silnih priprema, obećanja i vizija, na čemu Thomas Bach (na slici gore) praktički radi već desetljećima, bivši njemački reprezentativac u mačevanju bi trebao postati deveti po redu predsjednik najvišeg olimpijskog gremija.

Izbori bez predizborne kampanje

Na izbor stoji šest kandidata: od toga tri bez ikakvih izgleda, dva s malo i jedan favorit. Najžešći Bachovi rivali su Richard Carrion iz Puerto Rica i Ng Ser Miang iz Singapura. Jedan je bankar iz Južne Amerike, a drugi je diplomat iz Azije. Obojica su, za razliku od Bacha, u "predizbornu kampanju" uložili minimum truda. Prava predizborna kampanja, kao one u političkom svijetu, je kandidatima za najviši položaj u MOO-u ionako zabranjena. No unatoč tomu se iza kulisa vode razgovori i razne male akcije, sve u svrhu pridobivanja "biračkog tijela". Lobiranje iza zatvorenih vrata. Stoga je možda najzanimljivije mjesto ovih dana, kada je u pitanju visoka sportska politika, predvorje hotela Hilton u Buenos Airesu. Staklena zgrada hotela i inače leži malo po strani, izolirana u luksuznoj lučkoj četvrti Puerto Madero. No ovih dana je pretvorena u pravu malu utvrdu u koju se mogu povući kandidati i onih koji ih biraju, članovi MOO-a.

Bez eksperimenata molim!

No i u izolaciji MOO-ove utvrde kandidati rijetko govore jasnim jezikom nego se, predstavljajući se biračima, više-manje služe maglovitim floskulama o jedinstvu kroz različitost, vječitim vrijednostima sporta, strasti za olimpijsku ideju. Thomas Bach je tu u jednom intervjuu načinio malu iznimku i zatražio pravu malu revoluciju unutar hermetički zatvorenog svijeta sportskog Olimpa. On bi tako snizio prepreke gradovima koji se kandidiraju za Olimpijadu a u rad Olimpijskog odbora bi uključio i više znanstvenika i umjetnika. Dakle malo svježeg vjetra za MOO. No to su sve riječi koje baš nekako ne pristaju u rječnik MOO-ovih članova. Šeici, prinčevi te bivši diplomati i olimpijci koji u pravilu čine glavno tijelo od 115 članova odbora, ne gaje samo odbojnost prema transparentnosti nego nisu baš ni pretjerani ljubitelji novina i promjena. U carstvu olimpijskih ringova eksperimenti nisu poželjni. To je pogotovo postalo jasno nakon aktualnog izbora mjesta održavanja Olimpijskih igara 2020. Da se Olimpijada održava u Tokiju, samo 250 kilometara od atomske ruševine u Fukušimi, nije tako važno. Važnija je činjenica da u Japanu vlada veće ekonomska stabilnost nego u ostalim zemljama kandidatima koje su ostale praznih ruku. Olimpijska karavana ide tamo gdje se može najbolje zaraditi. Novac upravlja svijetom pa tako i Olimpijskim odborom.

Bankar ili vizionar

I kad se ta činjenica uzme u obzir, onda ni izbor Thomasa Bacha više nije tako siguran. Tada u novom svjetlu zasja i ime njegovog konkurenta Richarda Carrona. On se doduše pretjerano ne bavi vizijama ali kao iskusni bankar se razumije u jedno, a to je novac. To je već dokazao kao šef MOO-ovog financijskog odjela kada je gotovo udeseterostručio imutak ove organizacije na 1,2 milijardi dolara. Dobrim dijelom i zbog uspješnih pregovora oko TV prava. A to se članovima odbora jako dopalo. No ni Bacha ne treba doživljavati kao naivnog idealista kojem su pred očima samo olimpijski ideali. Ono što mu se predbacuje je prisnost s predstavnicima režima koji u slobodnom svijetu baš ne slove za promicatelje demokracije i ljudskih prava. Poput kuvajtskog šeika Ahmada al Sabaha. Do samih izbora Bach slovi kao jedan od kandidata s najviše izgleda. No, kako kaže Walther Tröger, njemački član MOO-a i jedan od najiskusnijih njemačkih sportskih dužnosnika, "na otvorenom moru i u MOO-u je sve moguće". Tako možda uopće nije tako izvjesno da će mjesto sadašnjeg predsjednika Jacquesa Roggea doći Bach.