Sven Nelken (ime je promijenjeno) ove godine puni 30 godina a po zanimanju je njegovatelj. Dolazi iz jednog grada u Brandenburgu, gdje i radi u bolnici. Voli svoj posao. Čak i sada u vrijeme korone, iako je sve drugačije nego prije četiri tjedna.

Ovo su izuzetno stresna vremena za mnoge zdravstvene radnike. Ništa nije kao prije, priča Sven."Glavnog doktora nisam vidio danima, bolje reći tjednima." Sven zna da se svi suočavaju siz vanrednom situacijom, pa ipak mu nedostaju male, konstruktivne geste: "Već tri tjedna imamo dodatne smjene i ostajemo prekovremeno. A za Uskrs nije bilo glavnih. To je tužno, iako znam da trenutno imaju prečih briga."

Teška svakodnevica na odjelu intenzivne njege

Sven radi na novoosnovanom Odjelu za intenzivnu njegu za pacijente oboljele od korone. Kada je virus stigao u bolnicu, najprije je došlo do, kako kaže, "divlje improvizacije”, koja je uznemirila osoblje. "Započeli smo rad prije nekoliko nedjelja na odjeljenju koje uopće nije bilo zamišljeno kao odjel za korona-pacijente. Ormarići su bili prazni, zidovi stari i oronuli. Pod je imao rupe, neki prozori se nisu mogli ni otvoriti, kroz druge je prolazio zrak."

No, osoblje na ovom odjelu daje sve od sebe i svjedoči o šokantnim pričama koje piše koronavirus."Jednostavno ne možete pomoći ljudima. Nema efikasne terapije. Ljudi su sami sa svojom bolešću i to nas opterećuje. Inače smo mi pomalo i dušebrižnici. Ali sada smo samo njegovatelji ili dajemo terapiju protiv bolova."

Već sedmicama u ovo odjeljenje niko nije ušao osim osoblja. Kao i u mnogim drugim bolnicama u Njemačkoj, postoji zabrana posjeta. Jer: "Rođaci koji na početku doprate pacijente, morali bi se maskirati kao i mi. Uzeti mreže za kosu, FFP2 ili FFP3 maske, staviti haube na glavu, obući zaštitno odijelo, dva para rukavica...A to jednostavno nije izvodljivo. "

Povrh svega, mnogi stariji ljudi, često oni koji su iz staračkih domova dospjeli u bolnicu, užasno su usamljeni. "Oni zapravo brže odustaju", kaže Nelken. "Ima pacijenata koji su došli kod nas u relativno dobrom stanju, prilično zdravi, a onda se nekako prepuste stihiji. Dvoje ili troje umrlo je, rekao bih, od usamljenosti.”

Pacijenti shvaćaju da su dio ove užasne svjetske pandemije: "Naravno, neki gledaju vijesti na TV-u u svojoj bolničkoj sobi. Jedan mi je rekao da poduzmemo sve što je u našoj moći da preživi, jer on ne želi umrijeti od te glupe bolesti. Još je živ i dobro je, ali nitko mi se nikad prije nije obratio na taj način."

"Zaustavimo se na vratima"

Sven i njegove kolege pokušavaju se približiti ljudima ali kontakt s pacijentima ipak nije takav kao prije pandemije: "Postoje i ljudi koje peremo, podižući ih na rub kreveta ili ih vodimo u kupaonicu. Ali kontakt je sveden na minimum. Ponekad samo stojimo na vratima i pitamo je li sve u redu."

Svenova klinika - kao i neke druge bolnice - više ne prihvaća nove pacijente zbog preopterećenosti. Isto tako zadržava mnoge često dementne, starije osobe nakon preležane bolesti. "Mi nemamo samo obustavu primanja novih pacijenata, već imamo i obustavu otpuštanja starijih osoba kući. Te ljude ne možemo otpustiti, jer ne možemo znati jesu li zaraženi. Ne smijemo riskirati novu zarazu u njihovom staračkom domu ”, kaže Nelken.

Prema preporuci Instituta Robert Koch (RKI), osobe zaražene koronavirusom mogu se pod određenim uvjetima otpustiti u staračke domove. U pojedinačnim slučajevima, međutim, "od tih se kriterija može odstupiti u dogovoru s klinikom, laboratorijem i epidemiološkom službom", piše na web stranici RKI.

"Često me nervira ponašanje ljudi koji su vani"

Sven Nelken se jednom tjedno testira na virus. Neki s klinike zahtijevaju da se testovi rade svaka tri dana. Svenu je drago što se zaražene kolege dobro osjećaju i ne pokazuju simptome bolesti. On se zalaže za često testiranje. "Kada pročitam da je 6.400 doktora i medicinskih sestri u Njemačkoj zaraženo, te da je osam njih umrlo, onda stalni testovi imaju smisla. U nekom trenutku bilo bi dobro napraviti i testove koji pokazuju imate li antitijela.”

Nakon puno prekovremenog i stresnog rada ni ono malo slobodnog vremena kod kuće Svenu ne prolazi bezbrižno. "Puno toga ponesem kući i o tome razgovaramo. Nemam problema zaspati ali lošije spavam nego inače. Sve mi prolazi glavom, ne toliko pacijenti, koliko sve što se odvija na mom odjelu."

Svena često nervira ponašanje ljudi vani, izvan bolnice. "Mi imamo zabranu kontakata, a kad idem na posao vikendom, vidim i grupe od petoro ljudi kako voze bicikl ili sjede uz rijeku i piju pivo. To me jako ljuti. Poželim da ih mogu pozvati da provedu osam sati na mom odjelu kako bi vidjeli što se uistinu događa."