Većina mladih koji dođu u prihvatni centar u Pozzallu je iz Gambije, Nigerije ili Obale Bjelokosti. Filippo Miraglia, aktivist i zamjenik predsjednika Talijanske kulturno-rekreativne udruge (ARCI) je posjetio centar u kojemu se uglavnom nalaze maloljetnici bez ikakve perspektive. Među 142 izbjeglice koje su proteklog vikenda došle u ovaj centar je bilo više od 120 maloljetnika, nekih starih tek 10 do 12 godina. Zbog toga Miraglia zahtjeva zatvaranje europskih hotspotova. "Ovo mjesto nije napravljeno za duži boravak i krši talijanski zakon o djeci i mladima", izjavio je Miraglia za DW: "Postoji proces koji se mora poštovati prilikom obrade zahtjeva za azil i taj proces se ignorira upravo kroz hotspotove. Cijeli sustav je ilegalan."

Sličnog je mišljenja i nekoliko stotina drugih volontera koji su se nedavno sastali u ovom sicilijanskom lučkom gradu na Migracijskom forumu Sabir. Sudionici Foruma su prosvjedovali protiv privremenih prihvatnih centara kao što je hotspot u Pozzallu. Oni smatraju da se ti centri zloupotrebljavaju kao zatvori u kojima maloljetne i druge izbjeglice postaju žrtve zlostavljanja te da ih se tamo zadržava na neodređeno vrijeme.

Talijanske vlasti su nakon tih prosvjeda izrazile spremnost da 52 maloljetnika iz Pozzalla premjeste u drugi centar u Licati. Međutim, aktivisti kažu da je potrebno daleko više da bi se reformirao propali sustav integracije.

Teška situacija, malo vremena

Dok je broj tražitelja azila koji su u Europu došli preko Balkanske rute u travnju smanjen za 90 posto, preko Sjevernoafričke rute ih dolazi i dalje jednako puno. Prema riječima Federica Sode, šefa talijanske misije Međunarodne organizacije za migraciju (IOM), od početka godine je u Italiju stiglo 33.000 ljudi. Sličan broj ljudi je stigao i u istom razdoblju prošle godine.

"S obzirom na ove brojke moramo tražiti rješenja i stvoriti uvjete za promjene", kaže Soda. Europske države se moraju suočiti s brojnim teškim pitanjima i to odjednom, u vrlo kratkom vremenu. Europa jednostavno ne djeluje dovoljno brzo."

Soda smatra da je razlog za odugovlačenje u talijanskom procesu prihvata tražitelja azila to što izbjeglice na Sjevernoafričkoj ruti dolaze iz različitih zemalja i iz različitih razloga, što je drukčije kod sirijskih ili afganistanskih izbjeglica koje dolaze u Grčku.

Zbog toga talijanske vlasti moraju analizirati svaki slučaj pojedinačno. Posljedica toga je da osobe koje dugo vremena borave u hotspotovima nakon izvjesnog vremena napuštaju formalni proces i umjesto toga traže posao na crno, u poljoprivredi ili u gradovima.

Od nemila do nedraga

Soda kaže da mnogi ljudi iz subsaharske Afrike napuštaju dom bez konkretnog cilja. "Otkrili smo da njima nije Europa cilj od početka. Nisu im cilj Rim ili Berlin. Oni iz jedne države idu u drugu. Često ih krijumčari ljudi uvjeravaju da ih u drugim državama čeka bolji život, što je u stvari laž."

Tako je bilo i s Gassamom Saalimom. Ovaj 22-godišnjak je napustio Gambiju da bi pokušao naći posao u Senegalu. Kada mu to nije uspjelo Saalim je svoju sreću potražio u Maliju u kojem je radio sitne posliće koji su ga kasnije preko Nigera i Libije odveli na Siciliju. "Dođeš negdje i shvatiš da je tu situacija još gora. Nakon toga ideš dalje", kaže Saalim. Kao veliki navijač AC Milana, Saalim je bio oduševljen kada je stigao u Italiju i tamo je odmah podnio zahtjev za azil. 19 mjeseci kasnije i dalje čeka odgovor, što je uobičajeno vrijeme čekanja za ljude koji su u Italiji zatražili azil.

Bez psihološke podrške

Bez obzira na sve, bolje je u Siciliji boraviti u prihvatnom centru nego boraviti u Libiji u kojoj su me dva puta otimale naoružane paravojne formacije, kaže Saalim koji ne želi više o tome govoriti: "I kada idem na razgovor zbog zahtjeva za azil, kažem da radije ne bih govorio o Libiji." "Ne želim se vraćati u to vrijeme. Vidio sam prijatelje kako umiru. Među njima je bio i moj najbolji prijatelj. Nisam mogao ništa učiniti da mu pomognem."

Nedostatak psihološke pomoći tražiteljima azila u talijanskim prihvatnim centrima je također jedan od problema koji zabrinjava volontere. Prema riječima Flavije Calò, stručnjakinje iz organizacije Liječnici bez granica, oko 80 posto ljudi na sjevernoafričkoj ruti je zlostavljano. Ona je za izvještaj koji će uskoro biti objavljen napravila 100 intervjua s ljudima u talijanskim prihvatnim centrima. Mnogi pokazuju znakove depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja.

"Prelaženje Sredozemnog mora je vjerojatno jedan od lakših iskustava ljudi u tim centrima", izjavila je Calò za DW: "Zbog toga su nam potrebni humanitarni prihvatni centri. Mnogi su iskorištavali ove ljude i od njih profitirali."

Stručnjaci očekuju (još) više izbjeglica

"Talijanski sustav prihvata tražitelja azila ima svoje slabosti", kaže Soda. Međutim, i veliki broj drugih europskih država još uvijek nema jasan koncept useljavanja i to pet godina nakon ustanka u arapskom svijetu i rasprave o izbjeglicama koja je nakon toga uslijedila.

Soda smatra da će se broj izbjeglica u idućim desetljećima povećati. Samo do 2050. godine se očekuje 200 milijuna izbjeglica širom svijeta.

"Ako vjerujemo da su sporazumi kao onaj s Turskom pravi odgovor, onda tražimo samo brzo rješenje za dugoročne probleme koji zahtijevaju daleko više razumijevanja", smatra Soda.