Milo Đukanović, dugogodišnji vladar Crne Gore, a trenutno predsjednik te države, četvrt stoljeća je bio miljenik Zapada. Bivši mladi jugoslavenski komunist rano je osjetio da će se politika srpskog diktatora Slobodana Miloševića završiti paklenim fijaskom.

On je vješto – a kada je to bilo potrebno i beskrupulozno – lavirao kroz ratove u Jugoslaviji. Bio je politički sudionik u krvavoj opsadi Dubrovnika i vjerojatno je znao za genocid u Srebrenici.

Istovremeno se dodvoravao Zapadu koji je poslije ratova u Jugoslaviji u njemu vidio jamca stabilnosti i etničkog mira.

Model Đukanović

Diplomati u Washingtonu, Bruxellesu i Berlinu uglavnom su ignorirali jednu stvar: Đukanović je jedan od izumitelja modernog, korumpiranog-autokratskog državnog modela s formalnom fasadom demokracije – mnogo prije Viktora Orbana, Jaroslawa Kaczynskog, Bojka Borisova i Aleksandra Vučića.

Đukanovićeva obitelj i čitava klika političara i poslovnih ljudi bezobzirno se bogati na račun društvene imovine. Ilegalno financiranje stranke, izborna prijevara i zloupotreba službenog položaja su redovite pojave, a manje i veće slučajeve korupcije, krijumčarenja i pranja novca teško je pobrojati.

Posjet Mila Đukanovića Berlinu također se može protumačiti kao izraz tog blagonaklonog gledanja kroz prste. Predsjednik Crne Gore koja je 2012. počela pristupne pregovore s EU-om, razgovarat će s članovima Europskog odbora Bundestaga.

Trenutak ne može biti gori

Ali, prije svega: službeno će ga primiti i predsjednik Frank-Walter Steinmeier. I to upravo kada je Crna Gora na prvom mjestu u Europi po stopi infekcija koronavirusom i kada se mnoge diskusije ili čak samiti EU-a održavaju virtualno, preko video-konferencija. Znači li to da je Đukanović posebno srdačno očekivani gost?

Ured njemačkog saveznog predsjednika nije odgovorio na detaljna pitanja Deutsche Wellea o Đukanovićevom posjetu Steinmeieru. Glasnogovornica je samo rekla da se predsjednik veseli „razmjeni mišljenja s crnogorskim kolegom o aktualnim događanjima u Crnoj Gori, političkoj situaciji u regiji i pristupnim pregovorima Crne Gore s Europskom unijom".

Ipak, može se reći sljedeće: trenutak Đukanovićevog posjeta Berlinu i sastanka s predsjednikom ne može biti gori. Crna Gora je nedavno prvi put u svojoj povijesti bila svjedok mirne i demokratske smjene vladara. Na parlamentarnim izborima 30. kolovoza Đukanovićeva Demokratska stranka socijalista (DSS), nasljednica Saveza komunista Crne Gore, pretrpjela je poraz – usprkos mnogim manipulacijama i nepravilnostima prije i tijekom izbora.

Bogata zemlja, bez bogatih tajkuna

Pobjednici izbora, tri oporbena saveza, žele formirati koaliciju i pokrenuti tranziciju Crne Gore u demokraciju i vladavinu zakona. Ti savezi su politički vrlo heterogeni, a njihovi političari se kreću od marioneta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i pristaša Putina, do europskih ekoloških-liberala.

Ali njihovi čelnici, uključujući i predloženog šefa vlade Zdravka Krivokapića, vjerodostojno su se izjasnili za daljnju proeuropsku orijentaciju Crne Gore. Malo je vjerojatno da će se Crna Gora okrenuti Srbiji i Rusiji i povući priznanje Kosova, kao što su malo vjerojatni i scenariji etničkog nasilja.

I mada u toj koaliciji već postoje linije razdvajanja oko nekih zakonskih prijedloga i predstoji prilično teško reformsko razdoblje, nema sumnje da je većina njezinih političara zainteresirana za stvarnu demokratizaciju Crne Gore. Više generacija crnogorskih građana prvi put je doživjelo demokratsku promjenu vlasti – iskustvo za koje se s pravom mogu koristiti superlativi.

Direktor najvećih crnogorskih dnevnih novina Vijesti, publicist Željko Ivanović, nedavno je vjerojatno pogodio misli mnogih ljudi kada je napisao: „Ne trebaju nam ni Đukanović ni Vučić. Potrebne su nam jake institucije, a ne jaki pojedinci. Treba nam bogata zemlja, bez bogatih tajkuna. Potrebna nam je jednakost, poštovanje i prije svega pravda."

Predsjednik Đukanović, s druge strane, nerado prihvaća volju birača i prijenos vlasti. Na kraju, njemu i mnogim drugima oko njega prijeti kaznena istraga, a možda i zatvor.

Do sada je bilo obrnuto: građanskim aktivistima i novinarima koji su otkrivali afere i kršenja zakona se prijetilo, premlaćivali su ih. Na njih se pucalo – kao na reporterku Oliveru Lakić. Ili su nepravedno mjesecima držani u zatvoru – kao novinar Jovo Martinović. Vrhovni sud u Podgorici će u četvrtak (8. 10.) donijeti odluku u reviziji procesa koji se mora nazvati farsom.

S obzirom na sve ovo, Zdravko Krivokapić posjet Đukanovića Berlinu smatra neprimjerenim. „Nove demokratske vlasti u Crnoj Gori pozdravljaju svaki pokušaj jačanja odnosa između Podgorice i Berlina" rekao je on za DW i nastavio: „Međutim, Milo Đukanović, čovjek koji simbolizira korumpirani i autokratski sustav koji je izgubio na izborima, ne može nikako doprinijeti modernizaciji i europeizaciji Crne Gore."

„Pakt s vragom“

Neki diplomati i politički savjetnici, s kojima je razgovarao DW i koji su zahtijevali anonimnost, izrazili su zgražanje zbog toga što njemački predsjednik prima Đukanovića.

Političar Zelenih Manuel Sarrazin, stručnjak svoje stranke za istočnu Europu, kaže za DW da je važno da Steinmeier Đukanoviću „jasno ukaže" na propuste u Crnoj Gori, posebno u pogledu vladavine zakona i korupcije.

Florian Bieber, politolog, povjesničar, autor i dobar poznavalac Zapadnog Balkana, Đukanovićev posjet Berlinu naziva znakom „pakta s vragom" koji je EU sklopio u regiji Zapadnog Balkana s autoritarnim i korumpiranim „stabilokratama". „Kao rezultat toga EU na kraju gubi reputaciju nekoga tko zagovara demokraciju i vladavinu zakona u regiji i time ljuti i rastjeruje oporbu", rekao je Bieber.

Dušan Reljić, stručnjak za jugoistočnu Europu iz berlinske Zaklade za znanost i politiku i jedan od najboljih stručnjaka za regiju zapadnog Balkana u zemljama njemačkoga govornog područja, to vidi slično: „Đukanovića prate bezbrojni skandali, otkako je bez prekida na vlasti, ponekad kao nacionalist i ratohuškač, zatim kao najbolji prijatelj nekoliko ruskih oligarha, sve do trenutnih napora da se pokaže kao demokrat i odani saveznik Zapada", kaže Reljić i zaključuje: „Važan poticaj jačanju vladavine zakona na Zapadnom Balkanu i približavanju vrijednosti EU-a u cjelini bi bio – kada bi političari njegovog tipa konačno nestali sa scene."