Šta znači „primirje“ zna samo onaj tko zna kako je glasno kad se puca. Još se stresem kad pomislim na noć od prije dva tjedna kad su se sirene prvi put prolomile Tel Avivom. Djeca su tek bila zaspala, uzeli smo ih u naručje i otrčali u sklonište. Mislili smo da se neće probuditi.

Onda je puklo – izraelska obrambena raketa je presrela projektil ispaljen iz Gaze. Pa još jednom i još jednom. Djeca su se unezvjereno privijala uz nas. Četiri puta su sirene zvale na uzbunu. U tri ujutru me detonacija probudila jer se krevet prodrmao. Tog puta je prvo puklo, pa se tek onda čula sirena.

Jedva da mogu zamisliti koliko su zaglušujući bili dani i noći za porodice u Gazi. Koliko se tamo treslo kad su se rušili cijeli neboderi?

Tako banalno zvuči kad se kaže da je primirje između Izraela i islamističkog Hamasa dobra stvar. Naravno da je dobra, posebno za djecu s obje strane. Ali, to bi moglo biti i samo zatišje pred novu buru.

Ono što je izazvalo ratni sukob ni izbliza nije razriješeno. To se posebno tiče Jeruzalema, odnosno predstojeće deložacije palestinskih obitelji u korist izraelskih naseljenika u četvrti Šeik Džarah. Ili sukoba Palestinaca i izraelskih snaga reda na Brdu hrama.

Ali, to nije sve. Ovog puta se nisu sukobili samo militanti iz Gaze i izraelska vojska, već je i unutar Izraela došlo do sukoba Židova i Arapa. Hoće li oni prestati sada kada je na snazi primirje? Ili su ti sukobi bili samo simptom napetosti koje odavno postoje i koje neće tako brzo nestati?

Gradovi poput Akka su do sada važili za uzor mirnog života Izraelaca i Palestinaca. Moji izraelski prijatelji, koji su se od tinejdžerskih dana angažirali u mirovnom pokretu, svojoj kćeri su dali ime Akko, kao simbol svijeta u kojem bi trebala živjeti kad odraste. Sada su baš u tom gradu bili neredi, zapaljen je jedan restoran čiji se vlasnici godinama zalažu za miran suživot.

Sukobljene strane bi konačno morale razgovarati. To zvuči kao opće mjesto. Ali, poslednji istinski mirovni pregovori održani su još prije trinaest godina. Mnogi analitičari misle da je rješenje „dvije države“ sada nemoguće, jer je na Zapadnoj obali, koju je Izrael okupirao, izgrađen čitav niz novih židosvskih naselja.

Zato sam, uprkos primirju, ovih dana tužna i zabrinuta. Kakvi su ovdje izgledi kad i komandanti izraelske armije kažu da bi za njih uspjeh bio ako se ne puca u narednih pet godina? Koliko će još puta djecu buditi rakete?

Stječe se dojam da nada u pravi trajni mir služi samo za sprdnju. Najbolje što djeca na Bliskom istoku mogu dobiti je primirje. I nadu da će ono potrajati.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android