Iza kulisa se dugo pregovaralo, sirijska vojska priopćila je rezultat: od ponoći je u Siriji na snazi primirje. Ono se ne odnosi jedino na borbu protiv Islamske države i drugih grupa džihadista. To je u Moskvi potvrdio i ruski predsjednik Vladimir Putin. Istovremeno, predstavnici Moskve i Turske poručuju da su oni jamci dogovorenog primirja.

Primirje, ukoliko se održi, sirijskom stanovništvu će donijeti hitno potreban predah. Istovremeno će pokazati da su Rusija i njeni saveznici uspješno zauzeli mjesto na čelu stola na kojem se odlučuje o sudbini ratom zahvaćene zemlje. To pokazuje pozadina upravo postignutog mirovnog sporazuma. Prije nekoliko dana je u Moskvi održan sastanak Rusije i njenih glavnih saveznika. Daljnje korake razmatrali su ministri vanjskih poslova i obrane Rusije, Irana i Turske. Američki ministar vanjskih poslova John Kerry tamo nije bio. On, kao ni drugi zapadni političari, na nije bio pozvan na sastanak.

Vlade tri države smatrale su nepotrebnim i uključivanje Ujedinjenih naroda. Odlučile su u užem krugu razmotriti sudbinu Sirije. Moguće je da su time željele spriječiti da im itko nameće svoje interese u ratom zahvaćenoj zemlji, kao i čitavoj regiji.

Trijumf Rusije, Irana i Turske

Sastanak je pokazao i tko vodi glavnu riječ u velikom ratu u Siriji: to nisu Sjedinjene Države već Rusija, njezin saveznik Iran, kao i Turska, koja je u posljednjim trenutku uskočila u pobjednički vlak. Potpisivanjem takozvane „Moskovske deklaracije", Turska je prije nekoliko dana odustala i od svog glavnog zahtjeva: naime da Bašar al Asad mora napustiti dužnost predsjednika. O tome više ne može biti riječi: „Nakon što su vojni saveznici sirijskog režima postigli značajne teritorijalne dobitke, novi vojni savez, kao i odsustvo svih zapadnih sila, gotovo su postali jamstvo da će predsjednik Bašar al Asad i dalje vladati Sirijom", piše New York Times.

Obamin zahtjev da Asad mora otići s vlasti nije imao posljedice. Sve govori u prilog tome da će utjecaj SAD-a u Siriji ubuduće biti ograničen. „Rusija je shvatila da joj nitko ništa neće dati i da zato sama mora uzeti stvari u svoje ruke", objašnjava politolog Andrew Tabler s Instituta za bliskoistočnu politiku u Washingtonu. S obzirom da se SAD povukao s Bliskog istoka, Moskvi ništa više ne stoji na putu. „Ukoliko Turci, Iranci i Rusi postignu dogovor bez SAD-a, to za nas predstavlja problem", kaže Tabler.

Vjerskim podjelama nema kraja

Taj problem bi se, prema mišljenju Moskve, možda mogao riješiti kada sredinom siječnja dužnost preuzme novi predsjednik SAD-a. Doduše, odnos Trumpove administracije prema Siriji samo se djelomično nazire. Kako sada stvari stoje, izgleda da je prioritet borba protiv Islamske države i sličnih grupacija. Tu borbu Rusija i Iran su barem privremeno u Siriji završili – tako da Trump možda neće imati potrebu da se hitno upliće. Težnja prema boljim odnosima dvije sile mogla bi poboljšati i odnose Irana i Turske sa SAD-om.

Ostaje da se vidi koliko će zaista ruski angažman – bez obzira na dogovoreno primirje – doprinijeti smirivanju situacije u regiji. S Turskom i Egiptom Putin sada ima dva sunitska partnera. To bi mu moglo barem teoretski osigurati više legitimiteta kod najveće vjerske skupine u regiji. Ipak, vjerojatnost je mala. Naprotiv: s Iranom Moskva ima saveznika koji je sa svojom elitnom postrojbom Revolucionarnom gardom već godinama aktivan u bitkama u Siriji. Uz to Iran koristi usluge skupine koja je u SAD-u i Europi označena kao teroristička organizacija – Hezbollaha iz Libanona.

Šanse za mir?

Ukoliko se primirje održi i budu postignuti novi dogovori u vezi sa Sirijom, Iran bi mogao politički naplatiti svoj angažman – po mogućnosti širenjem utjecaja u regiji. Time bi glas Teherana bio od važnosti ne samo u Siriji već i Iraku. No to ne bi riješilo probleme u regiji. Naprotiv. Borbe za irački Mosul već sada pokazuju kakvo nepovjerenje suniti gaje prema šijitima. Šijiti su tamo prisutni sa svojim snagama i često bivaju okrivljeni za teško kršenje ljudskih prava, čak i prema sunitskim civilima. Zato većina građana ne gleda blagonaklono na mogućnost da im šijiti kroje sudbinu.

Na kraju krajeva, rusko-iranski trijumf bi doveo do toga da Izrael opasnost od Hezbollaha vidi ne samo u Libanonu, već i u Siriji. Židovska država to ne bi prihvatila. Prema nepotvrđenim informacijama, izraelski vojni zrakoplovi krajem studenoga su napali položaje Hezbollaha u blizini Damaska. Ukoliko se nazočnost Hezbollaha u Siriji nastavi, taj napad neće biti posljednji. Postignuto primirje iz više razloga nije po svaku cijenu prvi korak prema trajnom smirivanju situacije u regiji.