Odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i Izraela već se desetljećima smatraju izuzetno bliskima. Ipak, upravo u pristupu prema Islamskoj Republici Iran uvijek iznova dolaze do izražaja strateške i taktičke razlike. Čvrsto savezništvo dviju država važno je i u kontekstu američkih pregovora s Iranom, koji se u utorak (17.2.) održavaju u Ženevi. S američke strane očekuju se specijalni izaslanik za Bliski istok Steve Witkoff i zet predsjednika Trumpa Jared Kushner, a s iranske ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi.

SAD i Izrael dijele središnji cilj: Iran ne smije postati nuklearna sila niti dodatno širiti svoj regionalni utjecaj. Međutim, interesi, vremenski horizont i preferirani instrumenti dviju država znatno se razlikuju.

Te razlike posljednjih su mjeseci postale vidljivije u kontekstu unutarnjopolitičkih zbivanja u Iranu – nasilno ugušenih masovnih prosvjeda u siječnju i veljači – pooštrenih američkih sankcija i intenzivnih diplomatskih kontakata između Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua.

Suglasnost u procjeni prijetnje, razlike u prioritetima

I SAD i Izrael smatraju iranski nuklearni program, raketni program i mrežu savezničkih milicija pod kontrolom Teherana u regiji središnjim sigurnosnim prijetnjama. Prema navodima političkog analitičara Reze Talebija, ne postoji temeljni nesporazum oko osnovnog cilja – obje zemlje žele spriječiti da Iran postane nuklearna sila i dodatno proširi svoj utjecaj na Bliskom istoku. Razlike počinju kod pitanja kako taj cilj ostvariti i koje rizike pritom prihvatiti.

Za SAD je pod predsjednikom Donaldom Trumpom u prvom planu postizanje novog sporazuma s Iranom. Washington taj cilj nastoji ostvariti strategijom „maksimalnog pritiska“, koja kombinira ekonomske sankcije s vojnim odvraćanjem.

Izrael, s druge strane, pridaje znatno manji značaj sporazumu s Teheranom i u osnovi sumnja u njegovu održivost. Iz perspektive izraelske vlade problematičan nije samo sadržaj mogućeg sporazuma, već i pretpostavka da bi se Iran dugoročno pridržavao dogovora.

Američka strategija: pritisak kao sredstvo za pregovore

Američka politika prema Iranu, kako smatra analitičarka za vanjsku i sigurnosnu politiku Bliskog istoka Shokrija Bradost, jasno je usmjerena na novi sporazum. „Kako bi Teheran natjerao da sjedne za pregovarački stol, Washington se oslanja na masivne ekonomske sankcije, posebno usmjerene protiv iranske prodaje nafte“, kaže ona. Cilj je sustavno presušiti izvore prihoda režima i uskratiti mu svaku ekonomsku „pauzu za disanje“. Ova politika treba Iran dovesti do kapitulacije ili barem do dalekosežnih ustupaka – bez izazivanja velikog regionalnog rata.

Vojna sredstva u toj strategiji imaju pomoćnu ulogu. Raspoređivanje nosača zrakoplova na Bliski istok i naglašavanje vojnih opcija prije svega služe odvraćanju. Iako je Donald Trump javno spekulirao i o mogućoj „promjeni iranskog režima“, opsežan vojni udar za Washington predstavlja krajnju opciju, ocjenjuje Bradost. SAD odbijaju dugotrajne ratove i okupaciju Irana te, prema njezinim riječima, nemaju konkretan plan za nasilnu promjenu vlasti.

Izraelska perspektiva: vremenski pritisak i sveobuhvatni zahtjevi

Izrael na situaciju gleda dramatičnije. Netanyahu je u nedjelju tijekom govora na konferenciji u Jeruzalemu ponovio izraelski stav da svaki sporazum s Iranom mora predvidjeti demontažu iranske nuklearne infrastrukture i uklanjanje obogaćenog urana – a ne samo ograničenje procesa obogaćivanja.

Izrael je također poručio da iranske balističke rakete i podrška regionalnim posredničkim snagama moraju biti tema pregovora između SAD-a i Irana.

„Ne smije postojati nikakav kapacitet za obogaćivanje – potrebno je ne samo zaustaviti obogaćivanje, već i demontirati opremu i infrastrukturu koja ga uopće omogućava“, rekao je Netanyahu na godišnjoj konferenciji predsjednika velikih američko-židovskih organizacija. Dodao je da je „skeptičan“ i da sumnja da bi se Iran pridržavao bilo kakvog sporazuma s Trumpom.

Dok Washington računa na postupno pojačavanje pritiska, Izrael inzistira na brzoj odluci. Netanyahu strahuje da bi eventualna promjena kursa pod budućim američkim administracijama mogla ponovo ojačati poziciju Irana. Zato Izrael želi odlučnije i izravnije američko djelovanje – po potrebi i vojno.

Širi interesi

Razlike se moraju sagledati i u širem kontekstu. Netanyahuovi posjeti Washingtonu ne služe samo iranskoj politici, već i popravljanju međunarodnog imidža Izraela. Prema mišljenju Talebija, ugled Izraela u SAD-u i Europi je narušen, „što smanjuje spremnost Washingtona da bezuvjetno podrži sveobuhvatnu izraelsku vojnu akciju protiv Irana“.

Za SAD, osim Izraela, važnu ulogu igraju i regionalna i globalna stabilnost. Washington mora voditi računa ne samo o Izraelu, već i o europskim saveznicima, situaciji na energetskim tržištima i riziku regionalne eskalacije. Ograničeni sporazum s Iranom, iz američke perspektive, može kupiti vrijeme i izbjeći veće sukobe – čak i ako ne otkloni sve izraelske sigurnosne brige i nedoumice.