U trenutku u kojem je počela rasprava o ograničenjima za cijuepljene počela je i kontradiskusija: smije li država diskriminirati necijepljene? Spor postaje sve žešći.

Pri tome je odgovor jasan: država ne smije ograničavati osnovna prava onih koji su u potpunosti cijepljeni više nego što je nužno. Radi se o osnovnim pravima, ne o privilegijama.

A od trenutka kada je svatko dobio mogućnost cijepiti se, država može nametnuti mjere samo onima koji se odbijaju cijepiti. Pri tome država, naravno, maloljetnima koji (još) nisu cijepljeni i zbog toga ne mogu biti zaštićeni, mora pokazati put (i ispuniti svoju obvezu da ih zaštiti), na primjer, hitnom ugradnjom filtera za zrak u školske zgrade, jer su tu savezne pokrajine kao nadležne instance zakazale. Slično važi i za odrasle koji ne mogu biti cijepljeni iz medicinskih razloga.

Međunarodne usporedbe

Ova tema postaje izazov u svim zemljama. Francuska i Italija rade na pravilima za cijepljene i necijepljene, u SAD imunolog Anthony Fauci već govori o prijetećem novom valu korone s do 4000 mrtvih na dan i upozorava na opasnost od „pandemije necijepljenih" – jer je premalo ljudi u zemlji cijepljeno.

Tu se radi o slobodama u smislu osnovnih prava – i o nužnim obzirima. To se posebno vidi po sve većem broju zemalja u kojima se vodi diskusija o obvezi cijepljenja za medicinsko osoblje – ili je ona već uvedena. Spomenimo Italiju, Francusku, Englesku, Mađarsku i Grčku. To što medicinskog osoblja koje se ne želi cijepiti ima najviše – i previše – tamo gdje su desničarski populisti i teoretičari zavjere posebno jaki, govori nešto o motivima mnogih kritičara.

Pravila za medicinsko osoblje pokazuju te međuzavisnosti. To osoblje je u vrlo tijesnom kontaktu s ljudima, i to baš s ugroženim ljudima. Upravo zato je s pravom kampanja cijepljenja najprije započela s onima koji rade u klinikama i domovima.

Pravna dilema

Već postoje prijedlozi kako bi moglo izgledati razlikovanje cijepljenih i necijepljenih na fakultetima. Cijepljeni bi primjerice mogli sudjelovati takozvanim hibridnim predavanjima, a necijepljeni samo preko "Zooma". Obje grupe bi tako pratile predavanja. Tu ne postoji obveza ravnopravnog tretmana. Prema tome, zašto da ne?

Pri svemu tome je jasno: država nikome ne može zabraniti osnovne načine sudjelovanja u društvenom životu. Ali, u pandemiji, u okviru nužnog, svakome se mogu nametnuti obveze: nošenje maske prilikom kupovine ili u sredstvima javnog gradskog prijevoza. Takve stvari onda mogu važiti – za sve.

Put do državne obveze cijepljenja bi bio pravno duži, i kao što je to uvijek slučaj s pravnim sporovima – nepregledniji. Privatne firme, međutim, već mogu djelovati dosljednije: svaki organizator koncerta, svaki ugostitelj, svaki hotel i zabavni park bi – dok god ne pretenzira na monopol – mogao tražiti potvrdu o cijepljenju. U slučaju dvojbi, to moraju rješavati sudovi. Ali nitko ne može obvezati jednog ugostitelja da u svom kafiću ili restorani u zatvorenom prostoru uslužuje necijepljene osobe.

Moralno pitanje?

Onaj tko cijepljenje vidi u carstvu proizvoljnosti, uklanja sjećanje na veoma ozbiljne faze pandemije: na – stvarno ili prijeteće – preopterećenje medicinskog sustava u mnogim zemljama, pa sve do kolapsa struktura, do posljedica koje se mogu očekivati po mladu generaciju, o kojoj neki već govore kao o „izgubljenoj generaciji", pa i rastuće socijalne i ekonomske ppromjene.

Jasno je: sve to govori u prilog moralne obveze cijepljenja. Političari ponekad govore previše i prebrzo da bi bili u stanju razlikovati etičke zahtijeve i zakonsku obvezu cijepljenja ili drugima omogućili da to razlikuju.

Zasad važi: ako cijepljeni u dijelovima društvenog života budu slobodnije tretirani, to će se moći i moralno obrazložiti.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android