Njemačka je ponovo u lockdown-spirali. Dan za danom predlažu se nova, sve oštrija pravila, i nitko se ne usuđuje ni pomišljati na popuštanje mjera.

Na neuspjeh je osuđen svaki pokušaj da se dokuči koje od mjera i zašto točno političari drže za primjerene. Recimo, ljudi mogu ići frizeru, ali ne na pedikeru. U učionicama su naša djeca zajedno s trideset drugih, ali moguće da će se uskoro u slobodno vrijeme moći viđati samo s jednim jedinim prijateljem ili prijateljicom.

Čini se da ulogu u donošenju odluka ne igraju ni saznanja Instituta „Robert Koch“ o tome gdje je rizik od zaraze posebno velik. Na primjer, restorani ne spadaju u rizična mjesta, pa su ipak pod ključem.

Njemački upravni sudovi su već ukinuli niz mjera kao „nesrazmjerne“ ili „nedovoljno utemeljene“. Širom zemlje ukidano je ograničenje rada lokala ili zatvaranje teretana, zabrana prijema turista ili obveza nošenja maski na cijelom području grada.

Istina, oni koji donose odluke nisu u zavidnom položaju. Nije da političari imaju neki tajni katalog efikasnih i zaista nužnih mjera, a onda namjerno donose još strože da bi tlačili narod – mada ima ljudi koji vjeruju u takve luđačke teorije.

Ipak, savezna Vlada i poneka pokrajinska kao da su manje vođeni dokazanim činjenicama, a više gonjeni strahom stanovništva i histeričnim naslovima u novinama. Kao da neprestano moraju donositi nekakve mjere, i to uvijek sve oštrije. Načelo srazmjernosti se često zaboravlja.

Učestali izgovor za to je da navodno premalo znamo o virusu te da je bolje poduzeti previše nego premalo. No, taj argument se potrošio još u proljeće. Prva cjepiva stižu, a njemački zdravstveni sustav, usprkos rastu broja zaraženih, nije ni blizu kolapsa. Odavno znamo kako se virus širi i za koje je rizične grupe opasan po život.

Ali znamo i koliko lockdown može biti opasan za psihičko i tjelesno zdravlje te kako ruinira ekonomiju i društveni život. Sociolozi već upozoravaju da nastaje „generacija korone“, današnja omladina koja će dugoročno patiti od posljedica.

Pa ipak, sve to znanje kao da uzmiče pred kolektivnom psihozom. Ima li boljeg dokaza od nepojmljive popularnosti koju je tijekom pandemije dostigao bavarski premijer Markus Söder? Iako statistike zaraze u Bavarskoj ne govore da je Söder bio posebno efikasan, on je u ispitivanjima javnog mnijenja gotovo proglašen za idućeg njemačkog kancelara.

„Tijekom krize se često traži otac“, rekao je Söder još krajem ožujka. Očito se i tobože prosvijećeni Nijemci oslanjaju na tatu. O tome govore visok i stabilan postotak podrške za mjere koje vlast donosi u borbi protiv korone.

Feljtonist Frankfurter Allgemeine Zeitunga već postavlja „uznemiravajuće pitanje“, naime je li otvoreno društvo manje primjeren odgovor na globalne prijetnje od autoritarnih sistema? Nažalost, kolege su u pravu – moramo razgovarati o nečemu što je donedavno bilo nezamislivo: je li prijetnja sačinjena od opasnog virusa i prateće panike hipnotizirala Nijemce u toj mjeri da zbilja žude za čvrstom rukom?

Čak i mnogi novinari ne insistiraju na parlamentarnoj raspravi, na mudrim i minimalnim ograničenjima javnog života, već umjesto toga od političara traže „jasne riječi“ i „hrabrost" da zaključaju građane u ime javnog dobra. Umjesto da novinari preispituju politiku, oni je još više ohrabruju na veću strogoću.

Autorica Jagoda Marinić je nedavno u listu Süddeutsche Zeiotung primijetila „preveliku opreznost" prema politici u medijskom diskursu. Toliku, da je ministar zdravlja Jens Spahn samoinicijativno priznao da su mjere tijekom prvog vala korone bile pretjerane – ali ga na to nisu natjerali mediji svojim kritičkim pitanjima. „Je li odsutnost kritike najednom postala vrlina?", pitala se Marinić.

Postoji opasnost da se razvodni načelo političke odgovornosti. U demokraciji političari ne smiju dobiti poštedu od obveze polaganja računa – čak ni onda kada se suočavaju s teškom, možda do sada neviđenom krizom.

Čak ni onda kada ima indicija da bi većina građana odustala od svih sloboda kako bi se zaštitila od bolesti koja se predstavlja kao Crna smrt naše epohe.

Tko žudi za autoritarnom efikasnošću poput one u Kini, morao bi prihvatiti sve ono drugo što uz to ide. Onda nam recimo neće trebati parlamenti i nezavisni sudovi. A medijska rasprava bi bila bi suvišna. Tamo gdje otac lupa šakom o stol, djeca moraju držati jezik za zubima.