D.D. iz Aleksinca ima 41. godinu i četiri braka iza sebe. Zaljubila se sa nepunih 15, iako obitelj to nije odobravala: „Zaljubite se, volite nekog, a netko vam to ne odobrava. I vi onda smatrate da je brak jedini način da ostanete s njim. A onda, mnogo kasnije, shvatite da je to greška. Meni se dogodilo nešto još strašnije. Dogovorila sam se s tim dečkom da se nađemo u Nišu, a tamo su me čekali drugi ljudi – trojica braće. Strpali su me u kola i odvezli me. Bilo je tu svega. I nasilja. Jedva sam ostala živa… Mnogo sam se kajala. Kriviš sebe, shvatiš da su roditelji bili u pravu…"

Agonija djevojčice od nepunih 15 godina trajala je čitavu vječnost – sedam mjeseci. Otac ju je odbacio, a majka pokušavala normalizirati odnose. A onda je s nepunih 18 još jednom otišla od kuće. I ponovo se pokajala. Tek četvrti brak donio joj je ljubav. Ali i siromaštvo, kaže naša sugovornica koja je u tom braku ostala i udovica. „On je bio srpske nacionalnosti. Njegova majka je bila protiv mene jer sam Romkinja. Zajedno smo bili 13 godina. I kada smo konačno dobili sina, on je poginuo."

Teško siromaštvo

D.D. nije jedina Romkinja koja se gorko pokajala zbog pogrešnih odluka i preranog braka. Zato su udruženja Romkinja „Osvit" iz Niša, „Nada" iz Aleksinca" i općina Aleksinac pokrenuli projekt pod nazivom „Izgradnja kapaciteta lokalnih institucija u prevenciji ranih, dječjih brakova u Aleksincu". Projekt su podržali Europska unija i Vlada Švicarske, a dodatnu pomoć pružila je i Vlada Srbije.

U okviru projekta urađeno je i istraživanje u kome je, od ukupno 1.050 Roma koliko ih ima u Aleksincu, sudjelovalo 165 žena svih godišta. Prema tom istraživanju, u bračnu zajednicu između 10. i 15. godine stupilo je 50 žena, a sto žena između 16. i 20. godine. Samo 15 Romkinja udalo se nakon svoje 20. godine. Od njih 150 koje su prije punoljetnosti postale supruge, 18 žena nije samostalno donijelo odluku o tome, već je na njih izvršio pritisak netko iz obitelji. Čak 23 žene su prije svoje 15. godine rodile prvo dijete, a 107 prije 20. godine. Zapanjujući je podatak da je 78 ispitanica obavilo pobačaj  prije punoljetnosti. Samo 20 žena završilo je srednju školu, 67 samo osnovnu, a gotovo 80 nije završilo ni osnovnu. Više od 140 ispitanica nije zaposleno, a 135 njih živi od socijalne pomoći.

„Upravo zato smo i pokrenuli projekt, jer rani brakovi dovode prije svega djevojčice romske nacionalnosti u poziciju teškog siromaštva", kaže objašnjava Ana Saćipović, predsjednica udruge „Osvit". „One ispadaju iz obrazovnog sustava i potencijalne su žrtve obiteljskog ili partnerskog nasilja. Jednostavno, to je prepreka za razvoj, ne samo romske zajednice, ne samo romskih djevojčica, nego i društva u cjelini."

Baza podataka

Pored istraživanja koje je urađeno sa ženama u Aleksincu i ruralnim dijelovima u kojima žive Romi, organizacije „Osvit" i „Nada" organizirale su i radionice za djecu od 13 do 18 godina, kao i tribine za roditelje. U okviru projekta formiran je i stručni tim sastavljen od predstavnika lokalne samouprave, policije, zdravstvene i školske ustanove, kao i centra za socijalni rad.

„Ako se djevojčica od 5. do 7. razreda ne pojavi u školi na nastavi, stručni tim škole u obavezi je da nedolazak prijavi centru za socijalni rad i policiji. Ako oni na terenu dođu do informacije da je djevojčica prisiljena ili sama odlučila ući u maloljetnički brak, tj. da ispada iz sustava obrazovanja, policija reagira i sankcionira roditelje, jer su oni do punoljetnosti odgovorni za svoju djecu. Napravili smo i kompjutorski program koji će koristiti Centru za socijalni rad u Aleksincu i preko kojeg će voditi evidenciju o maloljetničkim brakovima. Jer, kada dođe Romkinja koja ima 21. godinu radi ostvarivanja prava iz socijalne zaštite i kaže da je samohrana majka dvoje djece od kojih jedno ima šest godina, program je prepoznaje i ubacuje u bazu podataka da je maloljetna stupila u brak", objašnjava Saćipović.

Nema kazne za prekid školovanja

Ljiljana Stojanović iz Centra za socijalni rad u Aleksincu kaže da za osnivanje bračne zajednice dok je djevojčica maloljetna saznaju tek kada se ona prijavi za roditeljski dodatak. Prema riječima ove socijalne radnice, Romi znaju da je to protuzakonito i poriču da su u bračnoj zajednici. Ako se dogodi da djevojčica ostane u drugom stanju, onda po zakonu djevojčica i njena beba dobivaju staratelja i preispituje se roditeljsko pravo. Kako kaže predstavnica aleksinačkog Centra za socijalni rad, takvih slučajeva je srećom sve manje – i to zahvaljujući radu nevladinih organizacija, jer država nema mehanizam raditi na prevenciji, nego tek nakon što problem nastane.

Iako ne mogu primati socijalnu pomoć ako im sva djeca ne idu u školu, država ipak nema sustav koji će romsku djecu zadržati u školskim klupama, jer to nije jedini uvjet za primanje pomoći, kaže za Ljiljana Stojanović. Da bi državni aparat reagirao, škola je dužna obavijestiti Centar za socijalni rad da neko dijete ne dolazi u školu, ali tek nakon mjesec-dva prema zakonskim okvirima. U situaciji u kakvoj je bila D.D. – to je prilično kasno.

Međutim, zanimljiv podatak je da, iako je Zakonom o osnovnom obrazovanju i odgoju roditelj dužan djetetu osigurati redovno pohađanje škole, niti jednom odredbom tog zakona nije predviđena sankcija za nepoštovanje tih normi. S druge strane, po zakonu je moguće stupiti u brak i sa 16 godina, uz dozvolu Suda i mišljenje Centra za socijalni rad o duševnoj razvijenosti osobe.

„Mi ovdje razgovaramo s maloljetnicom, s njenim roditeljima i s budućim suprugom", kaže socijalna radnica iz Aleksinca Ljiljana Stojanović. „Za naše mišljenje i za dozvolu suda potrebno je liječnička potvrda o njenoj fizičkoj spremnosti i potvrda od psihologa. I važno je da vidimo da je ona duševno zrela da prihvati dužnosti i obaveze u braku. Također, tu vidimo da li se radi o prisili, da li je i suprug svjestan što znači uzeti maloljetnicu za ženu, a također razgovaramo i s roditeljima – jesu li suglasni i, ako bračna zajednica slučajno ne uspije, prihvaćaju li da se vrati u njihovo domaćinstvo", objašnjava Stojanović, ali i napominje da je takvih zahtjeva iz godine u godinu sve manje.

Selo kao geto

Situacija na terenu ipak je nešto drugačija. To nam potvrđuje i Nataša Petrović, predsjednica udruženja Romkinja „Nada" iz Aleksinca. Prema njezinim riječima, velika je razlika između romskih obitelj koje žive u samoj općini, gdje je pretežno srpsko stanovništvo, ili u selima u kojima su oni jedini mještani.

Nataša Petroviće je inače pedagoška asistentica u osnovnoj školi i trener ženskog nogometa. Rad s djecom smatra vrlo važnim segmentom u tom projektu, ali tvrdi da su roditelji iz ruralnih područja najveći problem: „Ja radim s vrlo specifičnom romskom grupom - djeca su mi iz Prćilovice. To vam je selo – 'život na margini'. Uvjeti iz 13. stoljeća. Na 75 kuća i 480 stanovnika imaju dva bunara. Roditelji tu igraju glavnu ulogu – ako oni smatraju da školovanje nije važno, onda tako odgajaju i djecu. Teško je raditi s takvim ljudima, jer oni gledaju jedni od drugih, i iako sam ja Romkinja, opet ne žele poslušati savjete, jer nisam iz njihovog sela, nego iz Aleksinca."

Mehanizmi za rješavanje problema

Iako je zakon što se tiče maloljetničkih brakova jasan, izvanbračna zajednica pravno je teško uočljiva. U svakom slučaju, onima koji su uhvaćeni u kaznenom djelu stupanje u izvanbračnu zajednicu s maloljetnom osobom, prijeti kazna od tri godine zatvora, podsjeća odvjetnica Ivana Pavlović: „Ta kazna predviđena je i za roditelja, usvojitelja ili skrbnika koji je dozvolio izvanbračnu zajednicu. Ako je to djelo počinjeno iz koristoljublja, zatvorska kazna je pooštrena – od šest mjeseci, do pet godina zatvora. Ako se međutim, brak u međuvremenu zaključi, kazneno gonjenje prestaje."

Rad na prevenciji maloljetničkih brakova među Romima dugoročan je posao i za nevladine organizacije nema vremena za odmor. Zahvaljujući projektu udruženja „Osvit" i „Nada", država dobiva mehanizme koji mogu poboljšati situaciju po tom pitanju. Prema riječima Ane Saćipović iz „Osvita", država sada može stvoriti zakonsku regulativu za rješavanje problema. „Projektom smo ponudili rješenje, čak stvorili i mehanizme za rješavanje problema. Napravljen je i taj program u koji će biti upisane sve naše ispitanice. Na Centru za socijalni rad je sada da nastavi voditi evidenciju na temelju koje će pratiti rješava li se taj problem, ili je potrebno možda kreirati nove mehanizme. A na državi da taj pozitivan primjer prakse u jednoj općini prenese kao model na ostale općine."

Ponosna mama

D.D. danas, nakon deset godina, ponovo živi sa roditeljima. Bolesni su i ona se brine o njima. Osnovnu školu završila je preko programa „Druga šansa", ali do posla nikada nije uspjela doći. Svi zajedno žive od majčine mirovine od 13.000 dinara i dječjeg doplatka od 3.200. Njen sin ima deset godina, odličan je učenik, natječe se u matematici i ide u glazbenu školu. Kako bi nešto zaradila, D.D. ponekad čisti po stanovima.

Na pitanje kako vidi sebe u budućnosti, kaže: „Eto, sad kad imam 41. godinu i živim s roditeljima, više mi ne pada na pamet da se udajem. I ne razmišljam o sebi već deset godina, nego samo o sinu i njegovoj budućnosti. Ne zato što je moje dijete pa ga hvalim, nego svi kažu da je izvanredan. Ide na takmičenja iz matematike, klavir mu ide odlično. Ja sam ponosna mama! Ako sam nešto uspjela u životu, onda je to on. Svoju prošlost sam ostavila u prošlosti. Sad živim za njegovu budućnost. Mislim da će on baš uspjeti mnogo – mnogo više nego što su ikada moji snovi bili."