Prošle srijede na autobusnom kolodvoru u Vukovaru dogodio se incident kada je lakše ozlijeđen jedan maloljetnik. Ono što bi bilo gdje bilo vršnjačko nasilje u Vukovaru je međunacionalni incident. Nekoliko dana prije incidenta na službenoj web-stranici Grada Vukovara objavljena je video-snimka s nogometne utakmice između NK Vuteks Sloga Vukovar i HNK Vukovar '91 na kojoj su snimljeni maloljetnici koji nisu ustali tijekom intoniranja hrvatske himne. To je pokrenulo lavinu reakcija – od predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca do pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat Dragičević koja je pozvala gradonačelnika Vukovara Ivana Penavu da ukloni snimku s web-stranice Grada. U međuvremenu se oglasila i policija koja „u koordinaciji s državnim odvjetništvom utvrđuje sve okolnosti vezane uz objavljivanje video-snimke na službenim stranicama Grada Vukovara na kojoj se vide učenici vukovarske Tehničke škole kako sjede na tribinama tijekom izvođenja hrvatske himne“.

Ovo je skraćena verzija događaja u Vukovaru u nekoliko proteklih dana, događaja koji su zaokupljali pozornost javnosti u cijeloj Hrvatskoj, izazivajući različite reakcije.

Što se doista svakodnevno događa u Vukovaru pokušali smo saznati od ljudi koji tamo žive – a ne bave se politikom, nisu članovi nijedne stranke, nisu zaposleni u državnoj ustanovi i koji su svoje živote, kao i karijere, izgradili a pri tome ostali, što se kaže, „viđeniji“ građani grada.

Branimir Bradarić je dugogodišnji dopisnik Večernjeg lista iz Vukovara, novinar koji vjerojatno bolje od ikoga poznaje vukovarske političke, gospodarske i društvene prilike jer ih pomno prati iz dana u dan već dvadeset godina. Također je i nogometni sudac u Trećoj hrvatskoj nogometnoj ligi i nagledao se utakmica poput one čija je snimka nedavno izazvala mnoge reakcije. Relevantan sugovornik u svakom pogledu.

„Kada se klinci potuku bilo gdje osim u Vukovaru, prvo pitanje je zašto su s potukli? Kada se to dogodi u Vukovaru, svi pitaju tko se potukao? Jesu Srbin i Hrvat? Ta slika koja izlazi iz Vukovara van, a to je mišljenje mnogih ljudi ovdje, nije realna slika stanja u gradu. Način na koji se prezentira Vukovar kao grad, kad čitaš neke novinske tekstove, misliš, samo što nije počeo rat, a to je daleko od istine. Klinci se zajedno druže, igraju nogomet, treniraju, izlaze van. Problem je što u Vukovaru postoje profesionalni Srbi i profesionalni Hrvati. To je jedna manja skupina s jedne i s druge strane koji to 'tiskaju'. Ne može se očekivati da poslije rata i stradanja, kada imamo ljude koji su ostali bez djece, roditelja, najbližih, da će to preko noći zaboraviti – daleko od toga. Ali u gradu se živi normalno. Netko bolje, mnogi lošije“, kaže Bradarić koji je kao nogometni sudac bio prisutan na utakmici na kojoj su učenici ignorirali hrvatsku himnu. Sam kaže da to nije prvi put da je svjedočio takvoj sceni. No, po njegovim riječima, za oba kluba, bez obzira na predznake koje imaju, igraju igrači i hrvatske i srpske nacionalnosti.

„Zašto ta djeca na tribinama nisu ustala na himnu – ne znam. Meni je to stvar elementarnog kućnog odgoja. Mislim da do toga ne bi ni došlo da su bili pojedinci, a ne tinejdžeri u 'čoporu'. Zašto je to gradonačelnik stavio na stranicu Grada – također ne znam. Kao što ne znam ni zašto je toliko trebalo pravobraniteljici da reagira na to“, kaže Bradarić koji tvrdi da je situacija u Vukovaru puno drugačija nego što izgleda iz Zagreba. Po njegovom mišljenju, sve stranke u gradu danas ne mogu sastaviti kvalitetni tim koji bi nešto konstruktivno učinio. Negativna selekcija i odljev ljudi iz grada su učinili svoje. „Kad ljudi žive loše, kad su male plaće, onda se ljudi bave kladionicom i politikom. Socijalni problemi su puno veći nego nacionalni, ali o njima se malo, skoro uopće ne govori.“

Propuštene prilike

Sposobnost sadašnje strukture da riješi bio koji problem, opisuje kroz primjer da se gradonačelnik Penava i zamjenik gradonačelnika iz redova srpske nacionalne manjine Srđan Milaković nikad nisu zajedno pojavili na konferenciji na novinare, a snimatelji i fotoreporteri snimke na kojima su u istom kadru smatraju najvećim raritetom. „Nikad nisu zajedno izašli pred novinare ili ljude da nešto kažu, da nešto predlože, da daju neke smjernice. Oni su ti koji žive jedni pored drugih i nemaju nikakvih dodirnih točaka“, kaže Bradarić koji naglašava da su problemi grada prije svega socijalni.

„Vukovar je propustio priliku s mirnom reintegracijom. Da ne bude zabune, ona je odlično izvedena, ali greška je bila što se kasnilo na gospodarskom planu. Tvrtke koje su tada imale snagu nisu ovdje otvorile svoje podružnice. Danas, s ovakvom slikom Vukovara - pa nije nitko lud doći ovdje uložiti svoj novac“, zaključuje Bradarić.

Prva zajednička ekskurzija

Politika je nažalost dominantni kriterij u društvu, hrvatsko-srpski odnosi su toliko dominantni da čak i sve ostale nacionalne manjine padaju u sjenu, kaže Dijana Antunović Lazić, izvršna direktorica Europskog doma Vukovar koja također dijagnosticira toksičnu ulogu medija.

„Ove godine smo obilježavali 21. godišnjicu mirne reintegracije i nikada nismo imali tako slab odaziv medija. No, ove godine smo odlučili da nećemo zvati političare, iako izuzetno cijenimo što su primjerice Vesna Škare Ožbolt, Ivica Vrkić ili Vojislav Stanimirović učinili, odlučili smo ove godine pozvati ljude iz određenih područja koja nisu politička jer smo smatrali da i drugi ljudi trebaju dati svoj osvrt”, kaže direktorica Europskog doma razočarano zaključujući kako medije očito malo toga osim politike zanima.

„Političari ne žele djelovati u drugom smjeru i oni su to pokazali. Sve opcije su imale priliku. Mi smo promijenili različite vlasti na lokalnoj razini, ali jednako se djeluje i jednaki su efekti“, kaže direktorica Europskog doma koji je osnovan prije 18 godina na inicijativu građana Vukovara različitih nacionalnosti. Želja je bila da se u Vukovaru promoviraju europske ideje, a postao je mjesto na kojem se stvorio prostor za komunikaciju i dijalog.

„Sustav obrazovanja je najvidljiviji primjer kako se mirna reintegracija nije provela na najbolji način. Da smo to proveli kako treba, u nekom periodu od deset godina, danas ovoga ne bismo imali. Cijela Hrvatska, sva djeca u osmom razredu dolaze u Vukovar, posjećuju Memorijalni centar, imaju mirovni sat na kraju..., a što je s djecom Vukovara? Država je dala svoj drugoj djeci besplatno mogućnost doći ovamo, jedino djeca Vukovara koja žive tu 365 dana, nemaju pravo otići negdje drugdje. Odvesti ih na primjer u Varaždin, njima ne treba posjet ratnom putu, ona žive to 365 dana u godini”, objašnjava Dijana Antunović Lazić koja napominje da su tek prošle godine hrvatski i srpski gimnazijalci iz Vukovara prvi put otišli zajedno na maturalnu ekskurziju. „Otišli su u Grčku i bilo im je predivno. Ali trebala je 21 godina da se to dogodi”, kaže direktorica Europskog doma uz zaključak kako je riječ o mlađim nastavnicima koji su vodili tu ekskurziju i koji nisu opterećeni kao starije generacije.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android