Amerikanci su bili izuzetno ponosni na svoj satelit TIROS-1. O tomu svjedoče televizijski izvještaji iz 1960. godine. Taj eksperimentalni satelit „nije više samo san“ nego pokazatelj da o vremenu „ne govore samo oblaci iznad naših glava“, govorio je spiker.

Prvi satelit za praćenje vremena bio je malen: Širok jedan metar i visok pola metra. NASA ga je poslala u svemir 1. travnja 1960. godine u 6.40. Radio je samo 78 dana. Zbog tehničke greške otkazale su baterije. Ali, TIROS-1 je revolucionarno promijenio vremensku prognozu. Snimao je veliki dio zemljine atmosfere, dvanaest puta u minuti okretao se oko svoje osi a dvije kamere su slale slike u bazu na Zemlji.

Slike s visine

Ako u nekom trenutku nije bilo veze s bazom, slike su memorirala dva video-rekordera. S visine od 700 kilometara TIROS-1 je slao grube crno-bijele snimke kretanja oblaka.

Danas mreža od preko 50 vremenskih satelita neprekidno promatra zemlju. Tomu valja dodati stotine zrakoplova i balona koji služe istoj svrsi. Svake sekunde oni šalju milijune podataka u baze na Zemlji. Ne čudi zato da radno mjesto televizijskih meteorologa izgleda kao upravljačka centrala vrlo kompliciranog postrojenja.

Od tornada do zaraza

Kod prognoze vremena odavno se ne radi više samo o temperaturama i pitanju hoće li biti sunčano ili oblačno. Brojne sonde bilježe mnoštvo drugih podataka. Početkom ožujka Amerikanci su u svemir lansirali satelit GOES-P. S njime bi vremenska prognoza trebala postati još pouzdanija.

TIROS-1 je bio težak 122 kilograma, GOES-P teži 3.238 kilograma. On će biti važan u promatranju tornada i uragana. Jer, današnji sateliti ne služe samo prognozi vremena i praćenju klimatskih promjena, nego imaju mogućnost praćenja i prirodnih katastrofa, opasnosti od zaraza ili topljenje ledenjaka.

Autor: Nicole Markwald / Anto Janković

Odg. urednik: A. Šubić