Iako zvuči otrcano, još uvijek ništa tako dobro ne opisuje trenutačno raspoloženje Amerikanaca koji 2. studenoga biraju novi Predstavnički dom i 37 senatora kao izjava Billa Clintona u predizbornoj kampanji 1992. godine: "It's the economy, stupid". Sa stopom nezaposlenosti od deset posto, uništenim tržištem nekretnina i problematičnim gospodarstvom Amerikanci stvarno imaju dovoljno razloga za zabrinutost.

Dugačak je i popis važnih vanjskopolitičkih tema: devetogodišnji rat u Afganistanu s neizvjesnim krajem, napeto stanje na Bliskom istoku, neriješeni spor oko iranskog atomskog programa i predstojeća promjena na vlasti u komunističkoj Sjevernoj Koreji s kojom stalno tinja spor oko atomske politike. No, sve to u ovoj predizbornoj kampanji ne igra nikakvu ulogu, kaže Thomas E. Mann, politički analitičar iz Washingtona i objašnjava: "Ljudi su uglavnom tako očajni i pesimistični zbog gospodarstva da to jednostavno dominira u predizbornoj kampanji."

Zato se i međunarodna politika u kampanji spominje samo onda kada je povezana s nekom nacionalnom temom, kaže Mann. Recimo, o Kini se govori u vezi s trgovinskom ili monetarnom politikom, a Meksiko se povezuje s ilegalnim doseljenicima i njihovim utjecajem na američko gospodarstvo.

Na sljedećoj stranici: Vanjska politika nije važna tema

Vanjska politika nije važna tema

I dok vanjska politika nema većeg utjecaja na ishod izbora, izborni rezultati bi mogli imati i te kako veliki utjecaj na američku vanjsku politiku. Jer, ako se ispune predviđanja i republikanci osvoje Predstavnički dom i Senat, to bi moglo promijeniti i smjernice sadašnje vanjske politike. "Ima puno republikanskih kandidata iz pokreta Tea Party i to su ekstremno konzervativni političari", kaže politički analitičar Douglas Foyle sa sveučilišta Wesleyan i priznaje: "Oni nisu mnogo govorili o vanjskoj politici i zato nitko ne zna što će učiniti ako budu izabrani."

Jedna od rijetkih tema kojima su se kandidati Tea Partyja intenzivno bavili u predizbornoj kampanji bile su državne financije. "Ako želite uštede, morate smanjiti izdatke za obranu koji čine skoro polovicu državnog proračuna", objašnjava Foyle.

Thomas E. Mann smatra kako postoji realna mogućnost da iz Republikanske stranke u Senat uđe "veći broj pristaša Tea Partyja s ekstremnim stajalištima što se tiče državnih izdataka i s krajnje negativnim mišljenjem o globalizaciji i međunarodnim organizacijama". Američki predsjednik je, doduše, vrhovni vojni zapovjednik i glavni kreator vanjske politike, ali on je i te kako ovisan o Kongresu koji odlučuje o proračunu i na taj način može izvršiti i politički pritisak. Jer, za vođenje ratova i vanjske politike potreban je novac.

Na sljedećoj stranici: Neizvjesna budućnost međunarodnih sporazuma

Neizvjesna budućnost međunarodnih sporazuma

U nadležnosti Kongresa je i ratifikacija međunarodnih sporazuma. Unatoč većini svoje Demokratske stranke, predsjednik Barack Obama u tom tijelu nije uspio progurati sporazum o zaštiti klime, a s republikanskom većinom to će biti još znatno teže. Neizvjesna je i sudbina novog sporazuma s Rusijom o ograničenju strateškog naoružanja START.

Zaokret na desno, koji se očekuje nakon ovih izbora za Kongres, mogao bi učiniti američku vanjsku politiku složenijom i manje predvidivom, smatraju stručnjaci. No oni ipak kažu da Europljani ne trebaju biti previše zabrinuti zbog moguće promjene odnosa snaga u SAD-u. "Mislim da je najvažnije shvatiti da se ovdje ne radi o ideologiji, nego o tome da su Amerikanci ljuti i pesimistični zbog svoje osobne gospodarske budućnosti i da zato instiktivno glasaju protiv stranke na vlasti", zaključuje američki analitičar Thomas E. Mann.

Autor: Michael Knigge/Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: Z. Arbutina