Tek koncem listopada su Egipćani smjeli učiniti nešto što im je bilo zabranjeno godinama: prosvjedovati. Egipatska vlada i predsjednik Abdel Fatah el Sisi nisu promijenili mišljenje i ukinuli zabranu okupljanja, ali su na određenim lokacijama ipak dopustili prosvjede podrške Palestincima.

Neki od tih prosvjeda su očito bili upravljani od države: očevici svjedoče kako su prosvjednici bili dovezeni autobusima, a uz izvikivanja parola podrške Palestincima su se tu redovito čule i parole podrške predsjedniku el Sisiju.

Ali ne uvijek i ne svugdje: upravo na trgu Tahir koji je bio izvorište "Arapskog proljeća" 2011. i koji je doveo do pada tadašnjeg egipatskog diktatora Mubaraka se nakon parola podrške Palestincima, sve češće čuo i poklič "kruha - slobode - socijalne pravde", parola dobro znana upravo iz 2011.

Za Hosama el Hamalavija, dobrog poznavatelja prilika u Egiptu to nije ništa čudno: "Problem Palestinaca je već naraštajima bio čimbenik politizacije mladih Egipćana", kaže autor redovite kolumne o politici Egipta. "Zapravo, za mnoge egipatske političke aktiviste, bilo one koji su bili na čelu 'Arapskog proljeća' 2011. ili u ranijim prosvjedima - njihova vrata u politiku je bio slučaj Palestinaca. Pobuna 2011. je zapravo bila tek vrhunac procesa koji je počeo desetljeće ranije i Drugom intifadom Palestinaca."

Mač s dvije oštrice

Na tu pravilnost ukazuje i Joost Hiltermann, čelnik odjela za Bliski istok i Sjevernu Afriku instituta International Crisis Group. Državni vrh zemalja te regije su "uvijek problem Palestinaca vidjeli i kao odušak ljudima ispoljiti vlastitu srdžbu. No to je mač s dvije oštrice: ako je stanje i u vlastitoj zemlji veoma loše, onda se prosvjedi mogu okrenuti na domaće probleme i postati kritika vladajućeg režima." Tako je i sad: u Egiptu je u ovim prosvjedima uhićeno više od stotinu osoba, a znatno je više policije na ulicama.

Slično je u Bahreinu: i tamo su još od 2011. i tamošnjeg "proljeća" bili zabranjeni bilo kakvi prosvjedi sve do ovog listopada. A kad su ljudi izašli na ulice, to je ispao golem prosvjed, a među parolama i plakatima se vidio i crtež omraženog kralja Bahreina kako ide ruku pod ruku s izraelskim premijerom Netanjahuom. Tu je onda opet intervenirala policija i silom rastjerala prosvjednike.

I u ovim slučajevima vladari tih zemalja "moraju veoma oprezno voditi igru" i manipulirati srdžbu građana: s jedne strane će im govoriti što oni žele čuti, ali u srdžbi je teško držati uzde prosvjednicima. Dobar primjer je Tunis, kaže nam Hiltermann: tamošnji autoritativni vladar Kais Saied je i sam isticao patnje Palestinaca već i zato da bi time stekao naklonost građana.

"Jedan od motiva Saida je bilo poticati srdžbu na zbivanja u Pojasu Gaze kako bi odvratio pažnju od očajnog stanja gospodarstva kod kuće", smatra ovaj stručnjak. Dapače, javno je izjavio kako će podržati zakon kojim će biti zločin normalizirati odnose s Izraelom. No nedavno je ipak - i pred mnogo manjom publikom izjavio kako bi takav zakon "ugrozio ekonomski i diplomatski razvoj" Tunisa.

Dokaz slabosti

El Hamalavi ukazuje kako takvo dvojako ponašanje zapravo "pokazuje koliko su slabe vlade arapskih zemalja, uključujući i Egipat, njihovu nesposobnost utjecati na događaje, zaštititi Palestince ili iznuditi prekid paljbe. A upravo to izaziva široko rasprostranjeno negodovanje: to se vidi na socijalnim mrežama gdje se žustro izmjenjuju vijesti iz palestinskih područja, baš kao i karikature i šale koliko su smiješni i el Sisi i drugi arapski vladari."

Je li onda strah vladara od prosvjednika opravdan? Hoće li nastupiti novo "Arapsko proljeće"? Ne, neće misli ovaj stručnjak - odnosno, barem za sad neće. "Nismo na pragu nove 2011. već i zato jer postoji bitna razlika u disidentima onda i sad", kaže el Hamalavi već i zato jer je režim el Sisija manje ili više ipak uspio ugušiti svaki organizirani oblik oporbe. Ali to se vremenom može promijeniti i može se formirati nešto novo: "Što duže potraje ovaj rat (u Gazi), to je veća mogućnost da se nešto tako dogodi."

Kako bi to spriječili, zemlje Bliskog istoka koje teže normaliziranju odnosa s Izraelom već i iz vlastite gospodarske koristi redom moraju zadovoljiti svoje srdite građane, makar misle nešto sasvim drugo. To svjedoče i novinari lista Economist: "U razgovoru off the record neki arapski dužnosnici govore o Hamasu i Gazi riječnikom kakvog bi mogli očekivati od ekstremno desnog Izraelca", piše u članku. "Ne gaje niti malo simpatija za islamističku skupinu koju podržava Iran. Ali se ne usuđuju takve primjedbe dati u javnosti."

To je mišljenje i političkog kolumnistu Al Jazeere Marvana Bishare: "Danas su arapske vođe spremne izraziti podršku Palestini, ali tek rijetki su sposobni i provesti ono što govore."

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu