Osmogodišnja Nesrin ima velike planove. Hoće nacrtati dvoje djece i dvije odrasle osobe, na zelenom papiru. Slika bi trebala biti lijepa i šarena - i izgledati što je moguće realnije. Nasrin se udubila i bira bojice iz kutije na kojoj piše: Boje kože. Tu su svjetlo roza, svjetlo smeđa, tamno smeđa.

 

Višejezičnost je blago

Zajedno s nekoliko drugih djevojčica Nesrin sjedi za velikim stolom u jednom bonnskom kafiću koji se na nekoliko sati pretvara u neku vrstu radionice. Danas su u prvom planu djeca - i jezici kojima govore. Mechthild Kleine-Salgar radi u Institutu za međunarodno obrazovanje i savjetovanje (FIBB) u Bonnu i redovito organizira događaje kao što je ovaj. Ona sa svojom kolegicom Monom Kheir El Din, prvo djeci čita jednu priču - na njemačkom i arapskom. Nakon toga ona mogu crtati, praviti kolaže i slično ...

"Važno nam je staviti višejezičnost u središte pažnje", kaže Kleine-Salgar. "Naše društvo je višejezično i želimo pomoći djeci da dobro nauče svoj materinski jezik." Kada se dobro nauči materinski, onda se lakše uči i drugi jezik, njemački, kaže Kleine-Salgar. U radionici nisu dobrodošla samo djeca s migrantskom pozadinom - naprotiv. "Važno je i da djeca koja govore samo njemački čuju kako zvuče drugi jezici."
 

Angažman protiv rasizma

Udruženje u Bonnu je samo jedno od mnogih u zemlji koje se u okviru međunarodnih tjedana borbe protiv rasizma angažira protiv diskriminacije na rasnoj osnovi. Do 24. ožujka širom Njemačke se održava više od 1.000 različitih manifestacija koje bi trebale mobilizirati društvo protiv rasizma i ojačati osjećaj zajedništva.

Diskriminaciju i prezir Emine Aswab često je osjetila na vlastitoj koži. Ta 33-godišnja Turkinja je došla u dječju radionicu u bonnskom kafiću zajedno sa svoje troje djece. Mali Mohammed je star tek dva tjedna i drijema u svojoj košarici. Njegove dvije sestre sjede pored Nesrin, crtaju i pričaju na njemačkom. Emine Aswab već 20 godina živi u Njemačkoj. Od svoje 23. godine nosi na glavi maramu. "Od tada slušam stalno diskriminirajuće komentare", kaže: "Prije mi se to nikada nije događalo i to me boli".

Njezine dvije kćeri Marwa i Alia pričaju, osim njemačkog, i turski i arapski jer im otac dolazi iz Maroka. "Ja pokušavam svoju djecu ciljano učiti da svi pripadamo ovom drušvu, bez obzira na boju kože, na jezik ili fizički hendikep."

Mona Kheir El Din je dijete njemačko-egipatskih roditelja i sama je odrasla dvojezično. "Pravo je blago govoriti više od jednog jezika", kaže ona. "Djeca mogu biti ponosna na to."
Nesrin je međuvremenu završila svoju sliku. Tata, mama i dvoje djece drže se za ruke. Jedno dijete ima svijetlu kožu, drugo tamnu. Baš kao u priči koju je upravo čula - a često i kao u stvarnom životu.