„Za mene nije bilo najgore to što mi je dijagnosticiran rak, nego to što sam nedavno doznao da su liječnici još uvijek u mom tijelu našli stanice raka", kaže Kurt Schröder (ime promijenjeno). „To nije dobra vijest kod raka gušterače. Rak su uklonili operacijom, još su tu samo ostaci stanica. Pa ipak, meni bi bilo naravno draže kad ničega više ne bi bilo. Ali, ja sam bezgranični optimist."

Schröderu je 61 godina. Uvijek je bio zdrav, strastveno se bavi svojim hobijima, poznavanjem prirode i fotografijom. U kolovozu 2022. dobio je dijagnozu raka, u listopadu je slijedila operacija. Uklonjena mu je takozvana glava gušterače i slijepo crijevo. Slijedila je kemoterapija s uobičajenim popratnim pojavama kao što je mučnina, povraćanje i promjene osjeta okusa.

„Kruh je imao okus brusnog papira", priča Schröder. „Banane su bile preslatke, njih uopće nisam mogao jesti." Vrlo rano on se obratio Gudrun Bruns, voditeljici Ureda za savjetovanje o raku u Münsteru.

Savjetovalište nudi više od prve pomoći

Gudrun Bruns ima višedesetljetno iskustvo na području psiho-onkologije. To je znanstveni smjer koji se razvio 1970-ih godina. „Psiho-onkologija bavi se psihičkim i socijalnim promjenama koje nastaju s oboljenjem od raka. Postoji i međudjelovanje između tjelesnog i psihičkog stanja", kaže Bruns.

Studije su pokazale da oko 25 do 30 posto svih ljudi koji dobiju dijagnozu oboljenja od raka tijekom liječenja razviju psihičke ili psihosocijalne poremećaje.

Suradnici savjetovališta bave se individualnim problemima i strahovima svakog pojedinog oboljelog kako bi im pomogli na njihovom teškom putu da se vrate u svakodnevicu. Pružaju i praktičnu pomoć i informiraju o mogućim daljnjim koracima: u Njemačkoj je to, primjerice, mogućnost da se zatraži iskaznica za teške invalide. Mnogi uopće ne znaju da imaju pravo na to.

„Gospođa Bruns poznaje jako puno ljudi i ustanova. Ona ima veze koje čovjek ni ne poznaje", kaže Schröder. „To je onda naravno i ogromna psihološka pomoć, ako se zna da se čovjek može obratiti raznim ustanovama i da one čovjeka podupiru na mnogim područjima."

Psiho-onkologija mora dobiti veće značenje

Više pozornosti pokloniti psihološkim aspektima oboljelih od raka, integrirati ih u terapiju od raka i poboljšati uvjete diljem svijeta, to su neki od ciljeva Međunarodnog psiho-onkološkog društva IPOS.

Ta organizacija je osnovana 1984., a sjedište ima u Torontu i New Yorku. Ona se zalaže za to da psiho-onkologija postane diljem svijeta obvezni dio terapije oboljelih od raka. U otmu bi trebala pomoći međunarodna partnerstva i razna interesna predstavništva – ali i intenzivno znanstveno istraživanje. Jer radi se o milijunima ljudi. Samo 2020. je više od 19 milijuna ljudi u svijetu oboljelo od raka, objavila je međunarodna agencija IARC (International Agency for Research on Cancer).

IARC procjenjuje da će se broj mrtvih od raka, koji je u 2020. iznosio 9,96 milijuna ljudi, do 2040. udvostručiti. Tim važnije je da svuda bude ponuđeno psiho-onkološko savjetovanje i terapija. Brige i strahovi su slični bez obzira bili oboljeli u Africi, Aziji ili Europi i bez obzira o kojoj vrsti raka se radilo.

I članovi obitelji trebaju pomoć

Dijagnoza raka potpuno mijenja život i članovima obitelji oboljelih. Studije pokazuju da su oni izvrgnuti velikim psihičkim opterećenjima, jer se i njihova svakodnevica mijenja.

„Članovi obitelji često imaju osjećaj da oboljele moraju maksimalno podupirati, a onda često zanemare svoj vlastiti život. A ako se netko brine za svoje želje i potrebe, onda je to često povezano s moralnim dvojbama i grižnjom savjesti, čak i ako se radi o običnom odlasku u kino ili nekim aktivnostima za slobodno vrijeme", objašnjava Bruns.

A takvo ponašanje nikom ne pomaže. „Apsolutno je nužno da članovi obitelji nađu svoj vlastiti put kako bi se sami napunili energijom."

Prevelik i nesebičan angažman može se brzo pretvoriti u suprotnost, to zna i Schröder. Njegova partnerica Simone Burmann (ime promijenjeno) dobila je dijagnozu 2010. godine.

„Kad sam tada pratio svoju partnericu primijetio sam kako je to izuzetno naporno. A kad sam dobio vlastitu dijagnozu raka, uvijek sam svoju partnericu opominjao da ne dolazi svaki dan u bolnicu. Ona me, po mom mišljenju, prečesto posjećivala. Jednoga dana je došla do svojih granica i psihički se slomila."

Kod Simone Burmann se radilo o karcinomu grlića maternice. „To je bio brzo rastući tumor i ja sam triput operirana", priča ona. „Maternica mi je uklonjena i dijelovi rodnice." Od tada je ova danas 55-godišnja žena slobodna od raka. Svoj vlastiti boravak u bolnici ona je potpuno drukčije doživjela od svog partnera. „Za mene je bilo jako važno često dobivati posjet, imati podršku i jednostavno znati da je tu netko za mene."

Rak ostaje bauk

Već kratko vrijeme nakon dijagnoze pokazuje se čitav spektar osjećaja. Ne samo strahovi, srdžba i osjetljivost, nego i tuga, kaže Bruns. „To je tuga zbog gubitka zdravlja, koje su ljudi još imali prije oboljenja." Prije dijagnoze je većina njih svoje zdravlje doživljavala kao po sebi razumljivo.

U međuvremenu su mogućnosti liječenja raka puno bolje, mnoge vrste raka se mogu izliječiti. „Ali ostaje osjećaj nestajanja i umiranja. I mnogi se, naravno, boje da njihova bolest neće moći biti izliječena, da će se vratiti i dovesti do smrti", kaže Bruns.

Oboljele od raka uvijek ohrabrivati jedna je od najvažnijih zadaća psiho-onkologije. „Često se radi jednostavno o tomu da ljudi ne budu prepušteni sami sebi i da ih se jednostavno sasluša."

Pritom nema nekog strogog dnevnog reda, kaže Schröder. „Razgovori su se jednostavno događali, ovisno o danu. Počinjali su primjerice tako da je gospođa Bruns pitala: 'Kako se danas osjećate? Što je danas u planu?' I onda čovjek jednostavno počne pričati."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu